BAKA JELA
Tišina je postala moj vjerni saputnik. Sve češće smo zajedno kako vrijeme odmiče. Ona zna moje strahove i strahuje sa mnom, osjeti moje radosti i raduje se sa mnom, čuje otkucaje mog srca. Ostavlja prostor mojim mislima da se razviju, da dobiju smisao i pravac. Nekad je to naprijed, nekad u prošlost, nekad u snove, a nekad u sjećanja. I što sam starija, sve mi manje nedostaje neizvjesnost novog dana, umara me strepnja da će nešto iznenada iskrsnuti i poremetiti životnu ravnotežu vremena koje mi je preostalo. Previše mi je i to što postoje četiri godišnja doba i smjenjuju se, i kada bih mogla da biram, ja bih ostala u nekom kasnom proljeću ili ranom ljetu, sa dovoljno, ali ne previše sunca, sa malo, ali ne previše toplih kišnih kapi. Vjerovatno se zato, potaknuta tišinom, sve češće mislima vraćam kordunskim brežuljcima i livadama u okolini Topuskog, maminog rodnog mjesta. Jer, tamo su ljeta bila upravo takva. Najljepša.
Dok smo brat i ja bili u osnovnoj školi, svako naše ljeto započinjalo je onog trenutka kada dobijemo đačke knjižice u ruke. Dođemo kući, a mama je već pripremila veliku smeđu putnu torbu. U nju bi, pored naše garderobe (a nije je bilo baš ovoliko koliko današnja djeca imaju) uspjela ugurati i teglu pekmeza, i flašu-dvije kuhanog paradajza, i teglu prošlogodišnjeg ajvara. Kako? Ni danas mi nije jasno. U ceger bi stavila ili pohovanu piletinu, ili šnicle, ili neku kupljenu kobasicu, a uz to dva-tri paradajza i nešto hljeba izrezanog u kriške. Umalo da zaboravim termos-bocu sa vodom, koja se baš lijepo uklapala u sadržaj cegera. Ponekad bi nas tata otpratio do željezničke stanice, ali i kada nije mogao, mama bi se hrabro upustila u avanturu sa dvoje djece, ogromnom putnom torbom, velikim cegerom i tašnom u istoj ruci i žurno koračala kroz Selimoviće, pa Dašnicom do stanice. Svako dijete sa po jedne strane, brat i ja koračali smo uporedo sa njom. I sad je vidim kako pozdravlja poznanike u njihovim dvorištima, vesela i nasmijana kao da je pošla na pijacu, a ne na daleki put. Na glavi „trajna” zakačena sa po dvije šnale sa strane, crveni karmin na usnama i zlatni zubi koji izviruju iz osmijeha. Tada je to bilo moderno. Danas je to nešto drugo, jer vremena se mijenjaju, moda se mijenja, ali se i vraća i ja samo čekam kada će ti zlatni zubi ponovo postati moderni.
A onda, kada dođemo do stanice, mama ne ide na blagajnu, već ulazi u bočnu prostoriju gdje su radili tetka Zuska i čika Zec (to mu je bilo prezime, imena se ne sjećam). Kupila bi kod njih kartu koja se zvala K 15 i bila je povratna, malo sjela, ispričala se i odmorila do polaska šinobusa. Pola sata prije polaska ona bi se pozdravila sa njima, prišla šinobusu i najprije nama pomogla da uđemo, ubacila putnu torbu, pa onda i ona ušla noseći ceger. Bila je to dugogodišnja šema naših ulazaka u vozove i šinobuse, razrađena do najmanje sitnice. Prvo brat, pa ja, pa torba, pa mama, pa traženje slobodnih mjesta i na kraju „uparkiravanje“. Kad izlazimo iz voza redosljed je obrnut: mama, torba, ja, brat. I ne pamtim da je ikad i jedna tegla sa ajvarom ili pekmezom napukla, a ni flaša sa kuhanim paradajzom.
I krene tako šinobus širokom semberskom ravnicom. Okolo pšenica koja dozrijeva, protkana glavicama crvenih makova. Oči su moje upile dovoljno te ljepote da mogu da je vidim čak i kad žmirim. Između čistog plavog neba i zlatnog klasja kao da treperi neka nevidljiva linija, kao radosna strepnja dječijeg iščekivanja. I kada pređemo most na Savi dočeka nas prostrani Srem. I tako sve do Šida, do njihove željezničke stanice. Dok smo čekali voz na nas bi, iz svojih od blata napravljenih gnijezda, sa plafona stanice izvirivale sitne glavice malih lastavica. A onda bismo začuli glas sa razglasa :
,,„Brzi voz Beograd-Zagreb preko Vinkovaca stiže na peron taj i taj”
I svi bismo prešli na taj nenatkriveni peron čekajući da se voz ukaže iz daleka. Mama bi spustila putnu torbu i jednom rukom držala mene, a drugom brata, bojeći se da će nas neko gurnuti na tračnice dok voz bude ulazio u stanicu. Taj stisak ruke, grčevit i jak i danas poželim kad osjetim strah i neizvjesnost pred onim što dolazi, a nepoznato mi je. Na žalost, nema ga više. Nisam ga uspjela ostaviti zauvijek utisnutog u moj dlan. Ali, bio je tu dovoljno dugo da me sačuva od nadolazećeg voza i vjetra koji ga je pratio. Stao bi voz, mi bismo se ukrcali. Smješteni u nekom od kupea radoznalo smo posmatrali slavonsku ravnicu. Naizmjenično su se smjenjivala polja pšenice, kukuruza, suncokreta, sela, gradovi … I sve tako do Zagreba. A na zagrebačkom kolodvoru uvijek gužva. Mnogo ljudi, mnogo perona, mnogo vozova. Držeći se za torbu i ceger probijali smo se kroz gužvu do perona na kojemm je bio voz koji ide za Karlovac. I opet ukrcavanje i traženje mjesta za sjedenje. Tek onda počinje opuštanje i tek onda mama ima pravo da se osjeti umornom. Sa prvim sutonom vlak kreće. I svi pomalo drijemamo, ali niko ne spava. Kada se noć spusti i pored nas, umjesto kuća, dvorišta, poljana, mogu da se vide samo svjetla koja velikom brzinom zamiču u tami, znali smo da smo blizu. Kada u Karlovcu vlak stane na nekom od kolodvora, opet sve živne, i kroz prozor na osvijetljenom kolodvoru ugledamo maminu sestru koja nas čeka. Obično je sa njom bio i njen sin Davorin. Tetka Rezika i mama voljele su se baš sestrinski, ali i išle na živce jedna drugoj na isti takav način, baš sestrinski. Davorin, ili Davor, kako smo ga mi zvali, radovao se baš kao i mi ! Neopisiva je ljepota tih susreta nekih dalekih ljetnih večeri, kada smo, zaboravljajući na umor, trčali i gurkali se sa Davorom ulicama koje su vodile do njihovog stana. A dvije su sestre išle za nama držeći se ruku pod ruku. Malo bi se smijale, malo nešto došaptavale, a malo galamile na nas bojeći se da ne padnemo. I sve tako do njihovog stana.
Obično smo u Karlovcu bili nekoliko dana, a onda odlazili u Topusko, rodno mjesto moje mame. Iako je prošlo mnogo, mnogo godina od tada, u mom sjećanju ne postoji ni jedan djelić zamagljen zaboravom. Ljepotu Korduna ne može da mi umanji čak ni sjećanje na mučnine izazvane vožnjom autobusom prašnjavim krivudavim putem. Čim bismo izašli iz autobusa krenuli bismo ulicom pored hotela i restorana. U jednom od njih, mislim da se zvao „Soko“, održano je jedno od zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Na kraju te ulice, sa desne strane, nalazio se izvor tople vode. Sišli bismo da operemo namjerno zaprljane ruke i nastavili tim putem. Mama se pozdravljala sa nama nepoznatim ljudima, osmjehivala se baš kao ja sada kad krenem Bedičinim sokakom. S nekima bi zastala da se pozdravi, što bi kod nas u Bosni rekli da se ispita, a onda nastavljali dalje prašnjavom ulicom do ujakove kući. Bila je to mala, prijeratna, stara kuća u koju se ujak vratio iz Amerike. Sudbina tog čovjeka teška je i tužna priča, čije sam konce tek kasnije pohavtala. Uglavnom, optužen da je komunista, pretrpio je mnogo toga u dalekom svijetu i onda se vratio narušenog zdravlja u Topusko. Izuzetno visok, proćelav, prelijepih plavih očiju, malo bi se pogeo izlazeći iz kuće da ne bi glavom udario u štok od vrata i s osmijehom nas dočekivao. Mama bi se usput pozdravila sa starom Ćelapušom, komšinicom koja je vazda bila u gumenim čizmama, ispitujući je za zdravlje i njenu djecu koja su bila mamini vršnjaci. Poslije kafe i odmora krenuli bismo nazad kroz Topusko. I svaki put mama bi nam pokazala crkvu u kojoj su je krstili, fontanu sa zlatnim ribicama pored koje je bio partizanski spomenik, srušenu pravoslavnu crkvu od koje je ostao samo dio oko ulaznih vrata i tu zasađeno cvijeće. Cvijeća i drveća u Topuskom je bilo na svakom koraku. Vjetrić, sunce, vazduh, sve je bilo nekako umiljato, kao da te mazi, kao da ti dotiče ne samo lice i tijelo već i ono unutar tebe, onaj damar koji te čini ili opuštenom ili nervoznom, koji se opušta ili zateže u zavisnosti kako se ti tu u tom trenu osjećaš.
A onda bismo se zaputili ka Ponikvarima, selu nadomak Topuskog, u kojem je živjela mamina sestričina Mira, kćerka mamine najstarije sestre. Koliko su Ponikvari udaljeni od Topuskog, ne znam, ali se sjećam lagane uzbrdice, slakova i kupina pored puta, križa sa razapetim Isusom na raskršću, u čijem je podnožju bilo posađeno cvijeće. Auta gotovo da i nije bilo, a poneka zaprežna kola bi prošla i lagano podigla prašinu. Upregnuti volovi lagano su vukli skoro prazne prikolice. Sve je to za mene bilo nesvakidašnje i ovo dijete u meni još se veseli tim slikama iz prošlosti, jer, dok postoji sjećanje, i one postoje. Jednom je mama na tom putu srela svog strica. Sjećam se da je imao povez na jednom oku i da se nekako kiselo smješkao. Nije bilo srdačnosti u njihovom susretu, nije bilo topline, samo neki težak osjećaj od kojeg smo svi jedva čekali da pobjegnemo. Rekla je da ga se ne sjeća po dobru i nastavila dalje držeći nas za ruke. Možda mi se samo učinilo da je taj njen stisak ruke bio jači no obično, nekako grčevit i odlučan. Ali, šta sam ja tada znala o nečijim osjećanjima. U tom uzrastu dovoljna ti je majčina ljubav da bi bio sretan.
I napokon, taj bunar na ulazu u Ponikvare. Veliki bunar i pored njega u drvetu izdubljeno pojilište za stoku, bio je znak da smo stigli. Malo dalje redale su se u jednom nizu kuće napravljene od drveta, lijepe, velike, visokih krovova. Dvorišta su bila ograđena drvenom ogradom i svaka kuća bila je gotovo identična kao ona prethodna. Zaškripala bi stara kapija za dobrodošlicu, začuo bi se lavež psa, a onda bi se čuo glas moje rođake :
„Hajde k vragu! Što laješ ? „
A onda bi ugledala nas i sa osmijehom raširila ruke. I dok bi nas grlila, iza nje bi na svoj red i porciju zagrljaja i poljubaca čekala njena svekrva, baka Jela. Brišući mokre ruke o izbledjelu tamnu kecelju koja se naprijed kopčala, osmjehivala se radosno. Dobrota te starice mogla se okom vidjeta i srcem osjetiti. Ispod marame vezane na zatiljku nije se mogao vidjeti ni jedan jedini pramenčić kose. Pogled je bio tako blag da sam imala osjećaj da me njime izdaleka miluje. Zagrljaj je bio dovoljno širok da se skroz u njega uvučem.
„Ah moja Jelkice, kak‘ su ti djeca porasla! Kak‘ su lijepa! Pilići moji, ” tepala je nam je baka Jela. Mi za drugu baku nismo ni znali ni sa jedne strane. Naši roditelji ostali su bez svojih roditelja davno prije no što smo ih mi mogli zapamtiti. Zbog toga je zagrljaj, poljubac, mio pogled, nježan dodir po mojoj kosi bio neprocjenjiv. Da sam mogla, utrpala bih se u džep njene izbledjele kecelje da što duže osjetim tu povezanost sa njom.
I dok smo se dalje grlili i pozdravljali sa njenim sinom i unučadima, baka Jela je već na šporet stavljala đezvu i pristavljala kafu. Čekajući da provri, velikim nožem sjekla je okrugli domaći hljeb, suho meso, sir, i ne pitajući da li smo gladni. Zna se da smo došli iz daleka, moramo biti gladni. Na veliki drveni sto stavljale su uštirkani bijeli stolnjak, porculanske tanjire i za nas velike šolje za kiselo mlijeko, a za mamu i njih male šalice iz kojih se kafa pila. I tekla je priča neusiljeno laka, puna ljubavi i sreće zbog našeg dolaska. Uglavnom su pričale mama i Mira, dok bi baka dodavala ono što bi mislila da treba. U kući se osjećao miris toplog, tek uzvarenog mlijeka. A onda bismo mi otišli na obližnju livadu da dovedemo „blago“ sa paše i da ga napojimo. Za njih stoka nije bila stoka, već blago i tako su i zvali krave koje su se obilato hranile na plodnoj livadi u blizini kuće. A livada je bila sasvim drugačija od naših semberskih. Nigdje korova, nigdje boce. Visoka trava, prošarana bijelim radama, grahoricom i još ko zna kakvim cvjetovima, izgledala je prelijepo. Da vrati „blago“ u dvorište, bio je zadatak Mirine kćerke Vesne, koja je bila uzrasta mog brata. Poslije toga, ona je bila slobodna i igra je mogla da počne. A igra se sastojala od skakanja po ogromnom sjeniku, igranja žmire, pričanja priča o tome šta ćemo biti jednoga dana. Vesnina želja je bila da ode u Kanadu da živi, jer je tamo živjela očeva sestra. Mi smo imali mnogo skromnije snove. Uveče bismo zaspali u njihovoj spavaćoj sobi, u dijelu kuće koji se sagrađen od cigle, a oni su spavali na velikom sjeniku. I ja sam željela tamo spavati, ali nije mi mama dala. Da li se plašila da me šta ne ujede ili nije željela da im smetam, ne znam. Po danu, svi osim bake Jele su nešto radili, dolazili, odlazili, a ona je bila tu u kući, svakome na usluzi, svakome da pomogne i svakoga da dočeka. Jednog smo dana i mi pošli sa njima da im mama pomogne kupiti sijeno. „Blago“ upregnuto u drvenu prikolicu odvezlo nas je na mjesto gdje nikada do tad nismo bili. Na brežuljku je stajala stara kuća, a ispred nje cijela padina bila je prekrivena već prosušenom pokošenom travom. Svuda okolo, kao na dlanu, vidjeli su se brežuljci na kojima su njive i livade izgledale kao jednobojne zakrpe. Poslijepodnevno sunce obasjavalo ih je različitim intenzitetom i iz različitih uglova, tako da su neke izgledale svjetlije, neke tamnije. Boje su bile od svijetložute do tamnosmeđe, smjenjivale su se nijanse zelenih povrtnjaka, livada, kukuruzišta, a sve te parcele bile su pravougaone i poslagane jedna do druge kao na prelijepom pačvork prekrivaču. Nikada do tad nisam vidjela nešto tako i bila sam zatečena tolikom ljepotom. I dok je mama trorogim drvenim vilama prevrtala pokošenu travu, šaleći se kako nije zaboravila kako se to radi, ja sam upijala svaku nijansu ljepote, stojeći ispred stare kuće moje tetke, Mirine mame, u kojoj odavno niko više nije živio. Čak i nakon pola vijeka svega i svačega viđenog i doživljenog, ti kordunski brežuljci ostali su u mojim snovima kao onaj ljepši dio djetinjstva o kojem se sanja kad osjetiš da ti treba smiraj i bijeg od stvarnosti…
Godine koje su dolazile sve manje su nas vodile u mamin rodni kraj. Odrastali smo brže nego što smo to primjećivali. Valjda smo, postajući odrasli, dobijali nedovoljno vremena da uklopimo sve, pa smo birali ono čemu su nas nemiri i novootkriveni osjećaji vodili, dodajući tome obaveze koje smo morali ispuniti. Za posjete rodbini sve je bilo manje vremena. Skoro pa nikako. Ali, u ljeto osamdesete poželjela sam ponovo otići u Topusko i Ponikvare. Ovaj put brat i ja sami. Krenuli smo isto kao i mnogo godina prije, samo ovaj put bez mamine ruke i velike putne torbe. Sve je bilo mnogo lakše, ali ne i ljepše. Semberska sela, njive i poljane, ravni Srem i lastavičija gnijezda na plafonu stanice u Šidu, prelijepa Slavonija, sve je bilo isto, a opet drugačije. Nedostajao je taj dječiji doživljaj svega oko sebe, veseo i radoznao pogled koji bi uvijek tražio nešto novo, nedoživljeno.
U Karlovcu smo napravili jednodnevnu pauzu kod tetke. Ni Davora nije bilo. I on je negdje bio otišao. Prespavali smo i sutradan autobusom u Topusko.
Na stanici u Topuskom dočekala nas je Vesna. Ona je tad već bila studentica ekonomije. Ponekad se viđala sa mojim bratom, jer su oboje studirali u Zagrebu. Djevojčica je postala djevojka, ali su joj snovi ostali isti. Otići u Kanadu! U međuvremenu, moja rođaka je napravila kuću u Topuskom, zaposlila se u jednom od restorana i živjela nekim malo durgačijim životom. Do njihove nove kuće krenuli smo kroz Topusko. Ulice su bile izrovane, jer su se postavljale nove cijevi za vodovod. Drveće je bilo jednim dijelom isječeno, a cvijeća je bilo mnogo manje. Nestale su i zlatne ribice iz zapuštene fontane. Samo je ostao spomenik partizanima, visoko uzdignut na kamenom zidanom postolju. Njihova nova kuća sagrađena je pored vještačkog jezera. Nikada do tada ga nisam vidjela. Njegovo plavetnilo bilo je jedino što me oduševilo toga dana. Sve ostalo je bilo daleko od onoga što sam pamtila. Jedva sam čekala otići ponovo u Ponikvare. Nadala sam se barem mrvici ljepote koja bi moju dušu nahranila i stvorila u meni osjećaj da i dalje pripadam jednim sićušnim dijelom svoga bića tim livadama i brežuljcima majčinog zavičaja. Baka Jela je i dalje živjela u kući u Ponikvarima, ali ne još zadugo, jer su kuću bili prodali i baka je mogla ostati tamo do kraja jeseni.
I opet nas je baka dočekala rašrenih ruku na pragu kuće. Grlila nas je i ljubila, pitala za mamu, za tatu, za sve što joj je padalo na pamet. Na velikom drvenom stolu razvijala je savijaču od jabuka, pitu malo deblje jufke no što se kod nas pravi. Nikada u životu nisam jela, a niti ću, ljepšu pitu. Topila se u mojom ustima. Bila je u isto vrijeme i slatka i kisela, hrskava i topla (nismo mogli čekati da se ohladi), mirisala je na vanilu i cimet, na moje djetinjstvo i na „ još malo“. Sve se to zapamti i u nekim poznim godinama shvatiš da je to što si tad osjetio neponovljivo i dragocijeno, ne samo zbog ukusa i mirisa, već i zbog ljubavi s kojom je pripremljena. A onda je došlo vrijeme za odlazak.
Dok sam se saginjala da me zagrli i poljubi, na licu sam osjetila suzu. Nije bila moja. Njene suze kvasile su i moj i njen obraz. Dvije žene, jedna na početku a druga pred kraj svog života, plakale su istom suzom, suzom koja nije imala gdje pobjeći. Ostajala je razlivena između djevojačkih jedrih obraza i staračkih bora. Išla je tiho za nama, pognute glave. Rekla je da pozdravimo mamu i tatu, da pazimo na sebe, da se javimo ponekad. Kada sam odmakla nekoliko koraka od kapije, okrenula sam se. Gledala je za nama i plakala nijemo. Mahnula je rukom i ostala tako naslonjena, da li da sakrije svoju nemoć ili tek onako, jer je navikla da tako prati drage ljude. Došavši do posljednje kuće u nizu opet sam se okrenula. Ovaj put stajala je nasred prašnjavog puta ispred kuće koja više nije bila njena kuća. Iako je u njoj rodila i othranila dvoje djece, oženila sina i udala kćerku, dočekala i othranila unučad i tu bila svoja na svome, svjesno se odrekla svega samo da bi svojoj djeci ispunila želju. Bijelu maramicu ili rubac kako ju je zvala, držala je u ruci i njome brisala lice. I nisu te suze bile samo nijemo zbogom meni, mom bratu, mojim roditeljima, već skoro cijelom jednom životnom vijeku ove starice, njenoj kući, dvorištu, njenom blagu, košnicama od pletenog pruća, prašnjavom putu koji laganom nizbrdicom silazi u grad.
(nastaviće se)