Piše: Jusuf Trbić
I bijeljinske zanate je, kao i mnogo šta drugo, polako odnosio vjetar promjena. Nestajali su stari zanati i majstori. Nekada brojni i imućni opančari pred Drugi svjetski rat doživjeli su udarac od kojeg se nikad nisu oporavili – industrijska proizvodnja opanaka i cipela zauvijek je ovaj zanat gurnula u provaliju. Nakon rata mnogi opančari i obućari prešli su u zanatski zadrugu, od koje je nastalo preduzeće “Zenit”. U Bijeljini je još 1965. godine radilo 8 opančara, jedva sastavljajući kraj s krajem, da bi 1981. ostao samo jedan, i to neregistrovan. A onda je i njega progutalo vrijeme.
Nestali su abadžije i terzije. Abadžije su izrađivale odjeću od abe, grubog i debljeg sukna za seosko stanovništvo, a terzije finiju odjeću od čohe, kadife ili atlasa za bogatiju klijentelu. Ta je odjeća bila ukrašavana vezom, sačinjenim od vunenih ili svilenih gajtana, a ornamenti su bili različiti za mušku i žensku odjeću. Sve je rađeno po porudžbini, a odjeća je bila skupa, pogotovo ona bogato ukrašena, koja je brižno čuvana i često ostavljana u amanet budućim generacijama. Vijekovima su trajali ti zanati, koji su svoju nekadašnju slavu sačuvali još samo na starim fotografijama.
Kroz čitavu istoriju, svuda u svijetu, pa i kod nas, među najcjenjenijim zanatlijama bili su kujundžije. Oni su izrađivali nakit od raznih materijala : bakra, mesinga, srebra ili zlata, i često su bili pravi umjetnici, čija djela krase vitrine muzeja. Ukovice, bašlije, belenzuke i alale (narukvice), ukrasne kopče – pafte, ogrlice i prstenje, sve su to kasnije preuzeli majstori zlatari, koji su kujundžijski zanat doveli do savršenstva. Pošto zlato nikad ne izlazi iz mode, ti su majstori i danas cijenjeni, mada je fabrička proizvodnja i ovdje uzela svoj danak.
Nestali su grnčari i lončari. Umjesto zemljanog posuđa, kakvo se koristilo hiljadama godina, stiglo je industrijsko posuđe, i za ove zanate više nije bilo života.
Odavno nema kazandžija, koji su pravili veliko i malo posuđe od bakra. Nestali su njihovi kazani i oranije ( velike posude za kuhanje), bakrači i tave, bakarni tanjiri i tepsije, a čak se i rakijski kazani ne prave više ručno. Koliko se zna, posljednji semberski kazandžija prestao je s radom prije Drugog svjetskog rata.
Nema više kovača, potkivača i kolara, ne jure više drumovima konji, ne škripe drvena kola. Nekad brojne zanatlije, kao i opančari, otišli su u zaborav. Niko više ne pravi ručno plugove i drljače, motike i srpove, verige i sjekire, noževe i britve. Još krajem 1965. godine bilo je 48 kovača, danas više nema ni jednog. S njima su otišli i kolari, kojih je 1938. godine u Semberiji bilo 56, registrovanih. Još njih 15 je radilo 1965. godine, da bi nakon toga vrlo brzo nestali.
Nestali su i bačvari, koji su pravili burad za rakiju i vino, za soljenje mesa i kiseli kupus, kace i kačice za sir i turšiju, bućkalice i razne druge posude od drveta, sa metalnim obručem. Posljednji bačvari su bili Jozef Kovačić i Herman Konopka, koji su dozvole za rad dobili 1933. i 1938. godine.
Zapamtio sam mog dobrog komšiju, bojadžiju Milana Šunjevarića. Koliko znam, on je bio posljednji u ovom nekad važnom zanatu. U evidenciji Zanatskog udruženja zabilježeno je da su pred Drugi svjetski rat radili Salamon Montiljo, Čedomir Subotić i Todor Kulikovski. Kad je Milan Šunjevarić, zbog nedostatka posla, zatvorio radnju, osamdesetih godina prošlog vijeka, spuštena je zavjesa i na bojadžijski zanat.
Nestali su voskari i licideri. Voskari su izrađivali svijeće od čistog voska i parafina, a u Bijeljini su zapamćeni Vlajko Sofrenić i Nevenka Dokić. Licideri su se pojavili u semberskom kraju krajem 19. vijeka, a pravili su specijalne slatkiše i bonbone, koje su tada bile rijetkost. Sve se to prodavalo i u radnjama, ali mnogo više na vašarima. Ostalo je sjećanje na “licidersko srce”, koje su momci poklanjali djevojkama, na kolačiće u obliku lutke, papuče ili kakve igračke, i ogledalca ubačena u slatko, šareno tijesto.
Era mobilnih telefona i digitalnih foto-aparata dokrajčila je i posao fotografa, koji su sačuvali veliki dio istorije za kasnija pokoljenja. Prvi među njima su bili Leopold Brajner, Adolf Vinterfeld i Đoka Moldovan, kasnije su došli Stevan Hadžić, Mihajlo Ilić, Jozef Štanglicki, Vlado Samardžić, a starije generacije još pamte Ferdu Vinterfelda, Vladimira Kordu, Ilijaza Dubravčevića, Josipa Ključarića.
U Bijeljini su ostali još samo po jedan sarač, Mirsad Pilaković i jedan užar, Selim Šabanović, a nedavno je umro posljednji ćurčija, Đoko Drvenica, Svi oni su naslijedili radnje od svojih očeva, i posljednji su u tim zanatima. Nema više bozadžija ni ciglara, nema brusača ni tkača, nema ni jorgandžija ni remenara, soboslikare su naslijedili moleri, otišli su sodari i aščije, nema više ni nekadašnjih krojača koji šiju po mjeri, ni obućara koji prave cipele po narudžbi, a mnogi drugi životare i čekaju da vide dokle će.
Rat protiv BiH definitivno je razorio bijeljinsku čaršiju i rasturio zanatlije, koji su činili njenu dušu. S njima je nestao i čaršijski red, i onaj neponovljivi duh zajedništva, tolerancije, međusobnog uvažavanja i pomaganja, nestali su druženje i čaršijski humor, nestali su ljudi.
Ostala je gomila građevina koja raste i koju nazivaju gradom. Bojim se da će proći decenije dok se duša grada ne vrati tamo gdje je toliko dugo bila.
Ali, nisam siguran da će se to ikad više desiti.
(odlomak iz knjige “Čuvari vremena”, autora Jusufa Trbića)