Piše: Jusuf Trbić
Ovogodišnje obilježavanje Dana oslobođenja Bijeljine, kao i ona dosadašnja, otvara niz nedoumica. Šta se, zapravo, slavi?
Sad već davnog 24. septembra 1943. godine partizanske jedinice su oslobodile Bijeljinu od Nijemaca, ustaša, četnika i njihovih saradnika. Semberija je mnogo dala narodnooslobodilačkoj borbi. Kad je počeo rat, u Bijeljini je bilo 50 članova KPJ i 60 skojevaca, a na završetku rata bilo je stotinu članova KPJ i 1.000 skojevaca. Semberija je dala preko 5.000 boraca, poginulo ih je 1.488, uz 3.056 žrtava fašističkog terora. Na ovom području su od početka bile stacionirane brojne okupatorske snage, ali ih je vihor antifašističke borbe jednostavno pomeo 24. septembra 1943. godine. U oslobođenju grada učestovale su i partizanske snage iz Srema, Slavonije, s Majevice, iz Bosanske Krajine i drugih dijelova zemlje, o čemu dovoljno govore groblja i spomenici u Donjoj Trnovi i Bosanskoj Rači. A nakon oslobođenja toliko je omasovljen Narodni front u Semberiji, da okupatori ovdje nikad više nisu uspjeli zavladati kao u danima prije oslobođenja. Kako je tada izvijestilo Oslobođenje, koje je počelo izlaziti u Donjoj Trnovi, „ na zboru je došlo do jakog izraza mržnje prema četničkim bandama, koje kaljaju nacionalnu čast i svijetlo ime tog kraja svojim izdajstvom i ubistvima iz zasjede naših boraca koji se vraćaju iz borbe. Plamen mržnje i osvetničkog gnjeva buktao je u svim srcima učesnika ovog zbora. Vojvoda Kerović, Leko, Zeko i druge četničke glavešine postali su mrski kao što su mrski i odvratni Hitler, Pavelić i drugi.“
Ali, već odavno su iz Bijeljine protjerani njeni oslobodioci, a njihova mjesta su zauzeli saradnici okupatora. Svjedoče o tome trg i bista četničkog vođe Draže Mihajlovića, ulice četničkih vođa Raje Baničića, Pere Stanića, profesora Bakajlića, Baje Stanišića… O saradnji četnika Draže Mihajlovića sa ustašama, Nijemcima i Italijanima odavno je sve poznato, govore o tome i bezbrojni dokumenti, pored ostalih i oni iz njemačkih i ustaških izvora, pisali su o tome mnogobrojni autori, od domaćih do stranih, među kojima su i Čerčil i Hajnrih Himler, i brojni svjetski istoričari, svjedoci četničkih zločina ne mogu se ni pobrojati, sve je to posloženo u kolektivnoj memoriji, u muzejima i knjigama i ne postoji način da se takva istina negira. Pa ipak, svjedoci smo ovovremene rehabilitacije najcrnjih zločinaca i fašističkih poslušnika, među kojima su čak i notorni nacista Dimitrije Ljotić ili Milan Nedić, koji je početkom 1942. godine Srbiju proglasio prvom zemljom u Evropi koja je „riješila jevrejsko pitanje.“ Razlog je, naravno, jasan: rat za „ujedinjenje srpskih etničkih prostora“, kako je govorio Slobodan Milošević, vođen je doslovno prema četničkom programu „Homogena Srbija“, pa se, opravdavanjem četnika, njihove saradnje s fašistima i njihovih zločina, opravdava sve što je učinjeno u Bosni, u Hrvatskoj i na Kosovu. Čudno je da samo u ovom slučaju službena srbijanska politika ne prihvata stav ruske istoriografije o četnicima, niti istinu o partizanima, nosiocima antifašizma, koju je sam Vladimir Putin izrekao svojevremeno u Beogradu, kao gost na obilježavanju godišnjice oslobođenja toga grada.
Poznato da je da Rajo Baničić bio jedan od četničkih komandanata koji su u proljeće 1942. godine sklopili pakt sa Pavelićevom NDH, a njihova saradnja je trajala do kraja rata. Uz Baničića, to su bili i Momčilo Đujić, Rade Radić ( koji ima ulicu u Banjoj Luci), Lazar Tešanović, Uroš Drenović, koji je poginuo 1944. od savezničkih bombi, zajedno sa njemačkim oficirom. Drenovićevi četnici (njih dvije hiljade) su, uz ostale iz jedinica potpisnika sporazuma, učestvovali, zajedno sa Nijemcima i ustašama, u ofanzivi na Kozaru, a zadatak im je bio da po kućama i zbjegovima kupe srpski živalj i predaju ga ustašama, koji su ih onda odvodili u Jasenovac. Kolumnista Dragan Bursać navodi: “Zanimljivo je to što su svi istorijski izvori i dokumentacija dostupni svima i to se savezništvo ustaša i četnika nije nikad ni krilo. Iz potpisanih dokumenata predviđeno je, između ostalog, da četnici priznaju NDH i njenog poglavnika (Antu Pavelića), kao i da se pruži izravna borbena podrška oružanim snagama NDH u borbi protiv partizana…Ne treba smetnuti s uma i da su četnici snabdijevani municijom, a poseban kuriozitet je bilo zbrinjavanje ranjenih četnika u bolnicama NDH.“ I više od toga: sve do 1944. godine ranjeni četnici su mogli biti liječeni u Vojnoj bolnici u Beogradu (pod njemačkom upravom) ili u bolnicama na teritoriji Trećeg Rajha.
Sve je to dobro poznato, ali nikakva istina nije spriječila nove rodoljube da zakonski izjednače četnike i partizane. U Bijeljini je i to bilo malo, pa je vlast već 10. aprila 1992. godine, nakon talasa ubijanja civila početkom tog mjeseca, najdužoj ulici u gradu dala ime Arkanove garde, iste one koja je pobila desetine civila u Bijeljini. I ta ulica postoji i danas, i od Novog Sela vodi do trga ratnog zločinca Draže Mihajlovića. Ali je i to bilo malo, pa se na dan kad je Bijeljina oslobođena od fašista u Drugom svjetskom ratu polažu vijenci na spomenik borcima iz posljednjeg, kako se zvanično kaže, “odbrambeno-otadžbinskog rata”. Do danas nismo čuli nikakvo, a kamoli zvanično objašnjenje tog pojma: za koju su se to otadžbinu borili i od koga su se branili, kad Semberiju niko nije napadao? Prošle, 2023. godine, gradonačelnik Bijeljine, je, govoreći pred spomenikom, podsjetio na žrtve sa ovih prostora u tom navodnom odbrambeno-otadžbinskom ratu, njih preko hiljadu, kako je rekao. Ali, nije precizirao na koje žrtve misli, jer su u Semberiji ubijani i protjerivani isključivo Bošnjaci, a uz njih i Romi, Albanci, Hrvati, a ni jedan jedini Srbin nije poginuo braneći svoj grad. Ako njemu i svima koji slave ovaj dan ikad padnu na pamet stvarne civilne žrtve u posljednjem ratu, možda se sjete da je upravo na dan kad oni slave, u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine, počinjen najmasovniji pojedinačni zločin u Semberiji – ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, građana ovog grada. Među njima je bilo i sedmoro djece i osam žena. Možda se sjete, pa se makar poklone sjećanju na ovaj užasni zločin.
Ali, nisam siguran da će se to ikad desiti.