AMBEROVO ZRNO
Teško je tražiti sebe tamo gdje te nikad nije bilo. To je kao kad iščupaš mladu biljku iz tla u kom je nikla i presadiš je u neko drugo tlo. Nekad se “primi”, nekad ne, a nekad samo preživljava ne rastući i ne razvijajući se onako kako bi trebalo. Nešto joj nedostaje, a ti ne znaš šta. Ali, ona zna, ona osjeća i šuti. I da kaže svojim jezikom, niko je razumio ne bi. Kap rose koja neprimjetno sklizne sa oboda njenog lista jedini je znak njene unutarnje borbe. Borbe za opstanak, borbe za ostanak ili odlazak zauvijek. Ona duga koja se u toj kapi tek nasluti u neko rano jutro prebrzo nestane i samo je rijetki vide. Rijetki i dragocjeni.
Tri godine izbjeglištva u Sloveniji, tri u Njemačkoj, a onda u izbjeglištvo u rodnoj zemlji. Bila sam više umorna i tužna ne zbog sebe već zbog djece. Četiri različita školska sistema i četiri nove škole doveli su me do toga da umjesto da ja tješim moje dijete, ono je tješilo mene. Ta mentalna i intelektualna snaga mog dječaka koji se stalno borio da bude bolji među boljima, preskačući jezičke i sve ostale barijere, bila je list mog habitusa koji me je snabdijevao i hranio onim što je bilo neophodno da opstanem na svakom tlu i u svako nevrijeme. Ali, bilo je vrijeme da i moja kćerka krene u školu pa smo odlučili vratiti se u Bosnu. Strah i beznađe koje sam osjetila u prvim danima aprila 1992. godine nisu mi dozvoljavali da se vratim u svoj rodni grad. Bojala sam se novog straha, novih razočarenja, novih riječi i rečenica koji bi mogli povrijediti one koje volim. Bojala sam se novih ljudi, jer dobar dio onih koje sam poznavala nisu više imali isto lice. Ili su sada otkrili svoje pravo lice, ili su ga zbog nečega samo njima znanog promijenili. A ja, ja sam ponovo promijenila tlo, avliju, sredinu. Ni tu dočekana kao kod kuće, gledala sam i osjećala ono što te ćuška i gurka da postaneš ili gori ili bolji, ali nikad više isti. I niko nije primijetio onu kap rose koja bi mi ponekad ranom zorom skliznula i pobjegla misleći da je neprimjetna. Niko osim nje.
Ramiza je bila neko ko je znao i kako je to imati i kako je to nemati. Sve joj je bilo poznato, ništa strano i ništa nemoguće. Iznajmila nam je stan u svojoj kući u koju se i ona malo prije toga vratila iz Njemačke. Nisam joj morala objašnjavati da tamo marke ne rastu na grani. Znala je ona to dobro, jer je prije rata tamo radila jedno vrijeme. Živjele smo vrata do vrata, a samo jedan zid nas je dijelio. Šest godina smo pile kafu ujutro i u podne zajedno. Udarac u zid bio je znak da je kafa gotova. Ukoliko se ne bih javila slijedila bi dva udarca. Ukoliko bih odgovorila značilo bi :
“Evo me. Sad ću !”
Ukoliko ne bih znači da nisam kod kuće.
Imala je mnogo više kilograma nego što je njeno tjelo smjelo da ima, imala je prelijepe oči boje kestena, prelijep osmijeh i zarazan smijeh, a pjevala je punim srcem i punim glasom koji se mogao čuti daleko. Sve je kod nje bilo veliko i puno, od duše do glasa. Ali reumatoidni artritis i njena gojaznost ograničavali su joj kretanje. Ipak, ona se otimala svakoj teškoći u svom životu, pa tako i ovoj bolesti.
Od mene ništa nije krila. Odlazila bi s vremena na vrijeme u Njemačku i preprodavala zlatne ogrlice, prstenje, narukvice. Na njoj je uvijek bilo bar kilogram zlata oko vrata, ruke i na prstima. Kada ju je jednom moj muž pitao zar se ne boji da nosi toliko zlato na sebi, rekla je :
“Ovo je moj izlog. Sve je tu na izvolite !”
Bila je moj prvi pravi posljeratni prijatelj. Uvijek je mlatila svojom krupnom šakom prepunom teškog prstenja i prijetila prepričavajući neki od svojih doživljaja. Jednom je pričala kako je tom rukom udarila muža kad je udario njihovu kćerku. Dva mjeseca ju je ta ruka boljela, ali je boljelo i njega.
“ A vidiš li tu ruku! E, kad bi ti samo ruku podig’o na nju i tebe bih njome udarila!” rekla je mom mužu pokazujući na mene dok se on šalio na račun njene snage.
Ona je poticala iz veoma siromašne porodice. Pričala mi je da je od svoje sedme godine pomagala ženama iz komšiluka da operu veš ili im je čuvala djecu. Za novac, naravno. Otac alkoholičar, majka nije radila, djece bilo puno. Veoma mala shvatila je da mora da se sama za sebe pobrine. Danas je nepojmljivo da djevojčica od toliko godna radi nešto, ali poznavajući nju vjerovala sam joj. Zbog toga je na sve moguće načine pokušala zaštititi svoju djecu. Rano se udala, rano ostala udovica, onda ponovo uletjela u jedan brak, pa u drugi. U trećem braku je ostala do svog kraja. Kad sam se ja ljutila na svog muža i ona se na njega ljutila. Kad se ona ljutila na svog i ja sam se na njega ljutila. Bile smo solidarne u svakom pogledu kao žene i kao prijateljice, ali moram priznati da sam se znala nekad sporječkati sa njenim mužem i opet je ona bila na mojoj strani. Uglavnom, koja god se posvađa sa njim (a bio je težak čovjek!) obje nismo pričale. Sjele bismo, pile kafu i posmatrale ga kroz prozor smijući se njegovoj gluposti. Čak nam se moj muž često pridruživao igrajući dvostruku ulogu. Nije mogao protiv nas, a nije mogao ni protiv njega. Lakše mu je tako bilo, a i mogao je da glumi mirotvorca i prenosi poruke.
Zajedno smo bolovali gripe koje su nam djeca donosila iz škole, zajedno tugovale, zajedno slavile rođenja njene unučadi i njen pedeseti rođendan. Zajedno smo proslavile i kad smo nakon šest godina života u njenoj kući i avliji kupili svoju kuću i avliju. Bila je sretna skoro ko’ i mi. Zbog bolesti nije mogla pomoći da se preselimo, ali je došla među prvima da vidi gdje smo. Nismo bile mnogo daleko, ali ni blizu da bismo mogle svaki dan skupa kafu piti. Kao jedan od poklona donijela mi je tespih od amberovog zrna koji je ona nizala dok joj je moja kćerka dodavala zrno po zrno. Znala je ona da ja nisam vjernik, ali je znala i da ću cijeniti i voljeti taj poklon, jer je od srca. Na taj način htjela je u moju kuću unijeti nešto što će čuvati mene i moju porodicu od svega ružnog što može da nas snađe. Sa istom zahvalnošću i ljubavlju prihvatila bih ja i brojanicu, i krunicu, ali samo je ona donijela nešto da nas “pričuva” od nekih mračnih sila, životnih nedaća, teških situacija koje bi nas mogle “pomesti”. Takva je bila, u sve je vjerovala, a u dobrotu i iskreno prijateljstvo najviše. Iste godine kada smo se mi preselili u novu kuću ona se razboljela, a već sljedeće u proljeće otišla zauvijek.
Prije nekoliko dana, tražeći nešto na internet, naletjela sam na fotografiju krunice nanizane amberovim zrnima. Ispod je pisalo da je drugo ime za amberovo zrno bogorodičina suza. Kroz dugu one moje kapljice odjednom sam je ugledala kako sjedi za stolom ispod vinove loze u koju su se uplele grane sa iscvjetalim crvenim i roza ružama i niže zrna ambera pogete glave. Odjednom je podigla glavu i pogledala me onim svojim krupnim kestenjastim očima.
“Hoćemo li popiti? Vrijeme nam je,” rekla je s osmjehom širokim i velikim kao kuća i dvorište u kom je sjedila.
“Hoćemo,” pomislila sam “ kad za to dođe vrijeme.”
Umjesto niz obraz kap se spustila niz grlo i nestala negdje u dubini moje duše, tamo gdje se čuva ono dragocjeno, neprocjenjivo, tamo gdje je najtoplije, najprijatnije, najmekše. Da li ju je i ovaj put vidjela?
(nastaviće se)