Piše: Saud Grabčanović
Hrvojeva smrt i sudbina njegovih potomaka i posjeda
Ubrzo nakon bitke kod Doboja, već sljedeće 1416.godine moćni bosanski vlastelin,Veliki vojvoda Rusaga bosanskog i bivši herceg grada Splita i vitez Zmajevog reda, Hrvoje Vukčić Hrvatinić je umro. O tome nam govori ovaj tekst u nastavku:
”A Hrvoje, makar ojačan osmanskom pomoći, nije bio umiješan u ubistvo kneza Pavla niti je sudjelovao u građanskom ratu. Nastojao je da uz pomoć Venecije i Napulja, preotme Split i otoke što mu ih je oduzeo Sigismund i ustupio Dubrovčanima, ali u aprilu je 1416. godine umro u svom Kotoru na Vrbanji. U želji da izolira Tvrtka II, te da privuče dio Hrvojevih pristaša i da dobije nešto od njegove baštine, posebno Omiš, kralj Ostoja se razveo od žene Kujave i ponudio brak Hrvojevoj udovici Jeleni. To je uradio u maju 1416. godine, ali je ona dotle Omiš već predala svome bratu Ivanišu Nelipiću. Osim Omiša, Ivaniš je dobio i neke predjele u Hrvatskoj i Bosni, nakon čega se prozvao: „Ivaniš ban, knez cetinski, kliški i ramski“. Tako je postavljen temelj i za trvenja između njega i bosanskog kralja i kasnija kraljeva paktiranja s Venecijom- protiv Ivaniša. Ali od Hrvoja je dosta toga ostalo i za Ostoju koji je znatno proširio zemlje koje pripadaju kralju. Jajce je otada ostalo u Kotromanićevu posjedu…”(M. Šunjić,”Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV st.)”, str.144)
Nakon što je preuzeo vlast u Bosni novi kralj Stjepan Ostojić (1419-1421.), sin preminulog kralja Stjepana Ostoje, bacio je u tamnicu svoju maćehu kraljicu Jelenu Nalipčić, koja je u tamnici i umrla. Jelena Nalipčić nije imala djece iz prvog braka sa hercegom Hrvojem, niti iz braka sa kraljem Stjepanom Ostojom. Majka Hrvojevog sina, Balše Hercegovića, također nije poznata. Herceg Hrvoje imao je samo jednog sina, Balšu, koji je preminuo iste godine kad i otac, krajem 1416. godine. Balša je imao dvije kćerke-Katarinu i Doroteju. Balša nije imao muških potomaka, te je tako Hrvojeva loza Hrvatinića potpuno izumrla. Pošto su se baštinski posjedi nasljeđivali po stepenu srodstva, pravo na udio u nasljeđu imali su i hercegovi bratići- sinovi kneza Vojislava i kneza Dragiše. Na osnovu ovoga pravila su poslije hercegove smrti, bosanskom kralju priključene sljedeće teritorije: grad Jajce sa župom Lukom, grad Zvečaj u župi Zemunik, grad i župa Livno i grad Vesela Straža u Uskoplju.
Ostatak loze Hrvatinića je ubrzo potpuno izumro. U 15. vijeku najpoznatiji potomak ove loze je bio vojvoda Juraj Vojsalić. Posljednji poznati Hrvatinić bio je Matija Vojsalić, praunuk Vojislava Hrvatinića (brata Hrvoja Vukčić Hrvatinića), koji je od 1472. do 1476. godine bio osmanski marionetski kralj Bosne sa sjedištem u Tešnju.
Hrvojevo vjersko opredjeljenje, Hrvojev misal i Hvalov zbornik
Hrvoje Vukčić Hrvatinić se danas smatra pripadnikom katoličke crkve, kojoj je on u stvari samo formalno pripadao, jer je na to bio prinuđen sticajem okolnosti. Prema svom pravom vjerskom opredjeljenju on je najvjerovatnije potajno bio pripadnik Bosanske crkve i bogumil. Medjutim, u njegovo vrijeme Bosanska crkva je bila zabranjena, a njeni pripadnici izloženi progonima od strane inkvizicije koju su u Bosni bili instalirali Ugri, koji su po nalogu pape vodili krstaške ratove protiv Bosne i bosanskih heretika. Bogumili i njihova crkva su se pod tim velikim pritiscima povukli u ilegalu. Plemstvo kao i kraljevska porodica, pod pritiscima izvana, bili su prisiljeni da se oficijelno izjašnjavaju kao katolici. Na drugoj stani, mnogi od njih su tajno i dalje ostali pripadnici Crkve bosanske. Crkva bosanska je i dalje postojala, ali u dubokoj ilegali. I sam Hrvoje je po svom stvarnom vjerskom ubjeđenju bio bogumil i smatrao se „dobrim Bošnjaninom“ (Bosancem ili Bošnjakom kako se to danas kaže). Za ove moje smjele tvrdnje danas postoje tri neosporna dokaza. Hrvoje je za svog života dao da mu se napišu dvije kršćanske vjerske knjige koje se zovu „Misal“ i to od strane dva svećenika, pripadnika dvije suprotstavljene kršćanske crkve! Prvi Misal je napisao omiški fratar glagoljaš Butko, a drugi Misal je napisao bogumil Hval. Oba ova misala su bogato ilumiminirana. ( Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 27. studenoga 2016.).
Treći neosporni dokaz moje teorije da je Hrvoje bio bogumil jeste izgled njegove podzemne crkvice-pećine koju je dao isklesati u kamenu na Jajačkoj tvrđavi. Stručnjaci, kako domaći tako i strani, tvrde da ova crkvica nije katolička i ima sva obilježja Crkve bosanske. Danas se za tu podzemnu crkvicu tvrdi da su to bile podzemne katakombe, grobnica za Hrvoja i njegovu porodicu. Međutim, u toj navodnoj „grobnici“ nisu pronađeni nikakvi ljudski skeletni ostaci. Na zidovima te podzemne građevine nema niti ikona niti bilo kakvih kipova koji su obilježja pravoslavlja i katoličanstva. U to sam se lično uvjerio prilikom posjete ovim Hrvojevim „katakombama“? Zato smatram da to uopšte i nisu trebale biti nikakve katakombe, nego da je Hrvoje na svom posjedu tajno izgradio crkvu-hižu u kojoj će se u tajnosti obavljati obredi progonjene Crkve bosanske, kojoj je i on pripadao, a čija je crkvena liturgija danas nepoznata i predstavlja predmet nagađanja. Niko danas tačno ne zna pravu istinu o toj crkvi. Je li to stvarno bila dualistička heretička bogumilska sekta koja je štovala dva boga ili se radilo samo o crkvi koja je propovjedala povratak na rano izvorno kršćanstvo i odbacivanje novtarija uvedenih nakon 4. stoljeća od strane cara Konstantina i rimske kurije? Prvobitno kršćanstvo je nastalo u sličnim katakombama – gradskom groblju u Rimu, koje su za progonjene kršćane predstavljale sklonište gdje su se krili. U katakombama su bile i prve crkve gdje su oni tajno ispovjedali svoju vjeru. Prve crkvice u rimskim katakombama su bile veoma slične ovoj Hrvojevoj!
U blizini ove podzemne crkvice, stotinjak metara dalje od nje, na Jajačkoj tvrđavi su Franjevački samostan i crkva sv. Marije koji pripadaju katoličkoj crkvi! Ova nam činjenica nedvosmisleno govori da je Hrvoje bio veoma vješti „kameleon“ koji se znao prilagoditi postojećoj političkoj situaciji vezanoj za moćno neprijateljsko okruženje njegove Bosne. Hrvoje se svojevremeno slično ponašao kao što se i u kasnijim teškim vremenima po Bosnu, posebno u doba osmanske vlasti, ponašala većina našeg plemstva.
Hrvojev misal je glagoljski iluminirani rukopis pisan za velikog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nakon što je on postao i hercegom splitskim, između 1403. i 1404. godine. To je najljepši i najbogatije ilustrirani glagoljski rukopis bosanskog i hrvatskog srednjovjekovlja. Nastao je početkom 15. stoljeća (oko 1404.) u Splitu, gdje ga je po narudžbi vojvode Hrvoja izradio katolički svećenik glagoljaš Butko za crkvu sv. Mihovila u Splitu (o čemu svjedoči i jedna velika minijatura tog sveca), dok je minijaturist ostao nepoznat. Dugo se vremena nije znalo gdje se nalazio original ovog misala. Prvi je put se u javnosti za njega čulo 1849./50. i 1854. godine, a V. Jagić, L. Thallóczy i F. Wickhoff objavili su 1891. godine kritičko izdanje. Originalni Misal je 1963. godine otkrila Mara Harisijadis u Topkapi Saraju, u biblioteci turskih sultana u Istanbulu, gdje je vjerovatno dospio nakon osmanskih osvajanja. Druga pretpostavka je da se nalazio u čuvenoj Korviniani, biblioteci ugarskog kralja Matije Korvina u Budimu, ali za to nema dokaza, jer se Hrvojev misal ne spominje ni u jednom popisu knjiga te biblioteke kojeg su napravile Osmanlije nakon zauzeća Budima. (Croatica et Slavica Iadertina, Vol.5 No.5. Ožujak 2010. Stjepan Damjanović: Marija Pantelić, s. Agnezija (Ferdinandovac, 12.lipnja 1915.–Zagreb, 8. listopada 2008.), str. 513)
Hvalov Zbornik (Misal) je glagoljski iluminirani rukopis kojeg je napisao krstjanin (bogumil) Hval, najvjerojatnije u Hrvojevoj rezidenciji u Omišu između 1403. i 1404.godine. Poput drugih slavnih rukopisa bosanske crkve (Nikoljsko evanđelje, Srećkovićevo evanđelje, Radosavov zbornik, …) on je napisan bosančicom, prepisan je s glagoljskoga predloška na zapadnoštokavski ikavski jezik. Zbornik sadrži Novi zavjet, Psalme Davidove s devet pjesama, te još neke nebiblijske, većinom apokrifne tekstove vezane za bogumilske dogme. Rukopis je bogato ukrašen inicijalima (380) i iluminacijama (96), a sastoji se od 359 listova površine stranica 17 cm x 11 cm. Te minijature ikonografski i umjetnički pripadaju gotičkoj umjetnosti iz kruga dalmatinskih slikara 15. Stoljeća, pa je vrlo vjerovatno da su ih izveli domaći slikari. Na kraju rukopisa dopisan je kolofon, u kojem se predstavio pisar i dao podatke o naručitelju i vremenu pisanja rukopisa. Hvalov misal se danas nalazi u Univrzitetskoj biblioteci u Bolonji. (Zbornik Hvala Krstjanina, transkripcija i komentar, redaktorica Herta Kuna, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo 1986.)
(nastaviće se)