Šta se čekalo do sada s osudom Deklaracije svesrpskog sabora

Sve je kao igrani film…

Zatim je predstavnik Srbije u UN-u Saša Mart, Bećirovićeve argumente nazvao lažnim, a njegovu retoriku zapaljivom, što je bilo sasvim očekivano.

Na to je reagovao i ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija, podigavši Deklaraciju “svesrpskog sabora” u zrak i rekao:

“Umjesto ponavljanja, ovdje je Deklaracija o kojoj govorimo. Toplo predlažem kolegama iz Srbije da je podijele kolegama, da svi vide ovu Deklaraciju i kako se ovdje tretira Dejton. Ovdje je mapa puta stogodišnjeg projekta Velike Srbije i poricanja genocida u Srebrenici. Ovo je mapa puta za destrukciju Dejtona, za promoviranje ekskluzivnih nacionalnih teritorija u Evropi.”

Ovo može zvučati kao uvertira za neki političko-ambasadorski triler, ali nije.

Riječ je o jednom sasvim običnom danu u regionu, gdje se vijesti moraju “ispirati kroz devet voda” da bi stigle do javnosti.

Pet mjeseci šutnje

Ali krenimo redom koji, kako sam rekao, baš i nije red. A zašto?

Pa vidite, famozna “Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda” proglašena je 8. juna na “Svesrpskom saboru” u Beogradu. Vlada Srbije usvojila ju je 18. juna, a Deklaraciju je 2. jula usvojila i Skupština bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

U dokumentu od 49 tačaka, kojim je Lagumdžija mahao, navodi se, između ostalog, da srpski narod predstavlja “jedinstvenu cjelinu“.

Također, u Deklaraciji se navodi da svesrpski sabor ne podržava Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, koja je krajem maja usvojena u Ujedinjenim nacijama.

Dalje, piše da je Sretenje, 15. februar, Dan državnosti Srbije i Dan državnosti Republike Srpske, koji treba zajednički obilježavati.

Preporučuje se, također, harmonizacija nastavnih planova i programa u obrazovanju u Srbiji i Republici Srpskoj.

Dakle, budimo sasvim jasni — Deklaracija je donesena prije pet punih mjeseci, a do tada nije bilo ozbiljnije kritike, osim časnih izuzetaka unutar intelektualne, više nego političke zajednice. Ponavljam, pet dugih, predugih mjeseci.

Deklaracija uveliko stupila na snagu

U međuvremenu, vidjeli smo to svi, u udžbenike u RS-u ušli su ratni zločinci kao heroji, agresija je (p)ostala “odbrambeno-otadžbinski rat“, a genocid, hej, pa to ne postoji. Tačno onako kako je Deklaracija predvidjela. U detalje. Pogledajte gore navedene tačke!

Uz sve to, zasjedanja skupštine RS-a počinju neustavnom himnom “Bože pravde“ podno neustavnih simbola oličenih u grbu sa zastavom.

Naravno, ne treba posebno ponavljati da se sve ovo dešava bez ikakvih sankcija. Kako bi ih i bilo kada je Milorad Dodik, sa svojim saveznicima, suspendovao Ustav BiH na pola državne teritorije, i to posljednje dvije godine? Umjesto da se povuče, on prijeti “budućim događajima” ako ga Sud BiH proglasi krivim u aktuelnom sporu.

Međutim, ovo nije tekst o Dodiku; ovo je zapravo kratka priča o submisivnoj i reaktivnoj politici probosanskog građanskog bloka (ako on uopšte postoji), koji kasni za realnošću najmanje četiri godine. Dok su se velikosrbi, uz svoje ideologe i historičare, transformisali iz moda “Velike Srbije” u mod “srpskog sveta”, javno saopštavajući cijelom regionu da se odmiču od ideje jedne (srpske) države ka budućnosti u kojoj zapravo postoji više srpskih država, građanska politika Bosne spava zimskim snom, uljuljkana tišinom pod motom “samo da se ne puca“.

I ne samo to, pojedinci iz ideološkog tabora građanskog bloka u BiH optuživali su za “histeriju“ svakog onog dobronamjernog ko je ukazivao na opasnost od instaliranja srpskog sveta.

Tako, sada, u ovoj reaktivnoj, zakašnjeloj politici, koja u novembru 2024. godine konačno postaje svjesna “srpskog sveta“ i Deklaracije svesrpskog sabora, nastoji se tek kontrolisati šteta nastala neaktivnošću i diletantizmom.

Islamska zajednica BiH najhrabrija

Najhrabriji su bili predstavnici Islamske zajednice u BiH, koji su izrazili nadu da će međunarodni akteri ozbiljno shvatiti realnu opasnost koja prijeti ukoliko se dozvoli realizacija onoga što je zapisano u Deklaraciji svesrpskog sabora.

“Ono što ova deklaracija predviđa nije samo negiranje državnosti Bosne i Hercegovine, nego i uspostavljanje kulturne, vjerske, vojne i svake druge hegemonije jednog naroda nad područjem više multietničkih i multikonfesionalnih država“, s pravom se navodi u saopćenju Ureda za odnose s javnošću Rijaseta IZ u BiH.

Uz napomenu da se dijelovi Deklaracije svesrpskog sabora već provode u djelo, dodao bih da je ovo neophodan i hrabar istup prvih ljudi Islamske zajednice, koji su shvatili da lokalne politike ne vode računa o bezbjednosti građana, niti imaju širu sliku o onome što se dešava — na terenu, ali još više u glavama i agendama moćnih pojedinaca s vrha srpskog sveta.

A da je ovo opravdano, svjedoče upravo bojovnici tog “srpskog sveta”, koji nisu časili časa da ospu paljbu, ne samo prema Islamskoj zajednici nego i prema Bošnjacima kao narodu.

Tako je Milorad Dodik u svojoj reakciji na Twitteru, sada već po običaju, vrijeđao Bošnjake, kazavši da su “zarobljeni i učahureni u Sarajevskoj kotlini i da nisu sposobni da sagledaju ni istoriju ni budućnost. Njihovo zlo nikome dobra donijeti neće.”

“Teroristički akt u Bosanskoj Krupi direktna je posljedica vjerske indoktrinacije, isključivosti i fanatizma, odnosno pogrešnog učenja islama, protiv čega Islamska vjerska zajednica očigledno nema ništa. Deklaracija Svesrpskog sabora nikoga nije podstakla da zgazi travku, a kamoli da počini zločin. Jedina hegemonija u BiH je ona koju propagiraju i zagovaraju čelnici Islamske vjerske zajednice. Oni negiraju pravo drugim narodima na istoriju, kulturu, jezik, želeći da od njih naprave nepostojeću i izmišljenu naciju”, napisao je Dodik, brutalno optužujući ne samo čelnike IZ nego i cjelokupan bošnjački narod za terorizam. Sramno, da sramnije ne može biti!

U hajci na Islamsku zajednicu, koja je samo konstatovala realnost, Dodiku se pridružio i notorni Nenad Stevandić, kazavši, pazite ovo:

“Oni (IZ) očigledno ne razumiju da žive u državi u kojoj se svi pitaju jednako — Srbi, Hrvati, Bošnjaci — a da islam, pravoslavlje i katolicizam ne učestvuju u kreiranju političkih procesa, već se bave vjerskim pitanjima”, rekao je Stevandić.

Zanimljivo je da tamo gdje se u vojnoj uniformi tokom agresije na BiH pojavljivao Nenad Stevandić, nije bilo mjesta za islam i katoličanstvo — džamije su letjele u nebo, a ljudi su išli ili u zbjegove, ili u logore, ili pod zemlju.

Ni “probuđeni” Denis Bećirović nije prošao bolje u medijskom linču bojovnika srpskog svijeta.

Zastupnik Ujedinjene Srpske u Parlamentu BiH Milan Petković, inače politički vojnik Nenada Stevandića, uključio se u političko-medijsku harangu protiv člana Predsjedništva BiH.

Petković je izjavio kako je očito da Denis Bećirović više “nije član Predsjedništva BiH”, već samo predsjednik Bošnjaka i da želi “biti novi Alija Izetbegović”:

“Njegov nastup u Vijeću sigurnosti UN-a je sraman. Sraman je i za BiH koja takvoj osobi dozvoljava da ode, jer ako nemamo usaglašenu vanjsku politiku, onda ne treba da ide niko ili treba da idu sva tri člana Predsjedništva i da usaglase priču koju ćemo imati”, istakao je Petković.

A šta to konkretno znači? Da li to znači da bi svi, zarad famoznog “mira u kući”, trebali mirno promatrati kako tekovine srpskog svijeta, oličene u svesrpskoj deklaraciji, žive punim plućima? Da li to treba značiti da će građanska BiH (ako uopšte postoji) mirno gledati kako se institucionalno, poluprivatno i privatno negira genocid, dok se u udžbenike implementira kvazipovijest u kojoj su zločinci heroji, a “genocida nije bilo”? Da li to znači da će svi prihvatiti činjenicu da RS nastoji da se otcijepi i (ili) postane dio Velike Srbije?

Ista ideja, različita imena i vremena

Na kraju, kakva je uloga međunarodne zajednice u svemu ovome?

Hoće li se, kao i dosad, baviti saopćenjima, prigovorima, žalbama, porukama, otvorenim pismima, impotentnim opservacijama ili će konačno početi raditi svoj posao u okviru zakonskih ovlaštenja?

“Deklaracija tzv. svesrpskog sabora suprotna je Dejtonskom sporazumu i Ustavu BiH. Zbog ovih i brojnih drugih razloga, visoki predstavnik je bio obavezan da stavi van snage ovu antidejtonsku deklaraciju. Ona nije samo deklarativni akt, već opasan velikodržavni programski dokument. Nažalost, visoki predstavnik to još nije učinio. Pozivam međunarodnu zajednicu, posebno EU, da jasno osudi reaktiviranje projekta Velike Srbije,” upozorio je Denis Bećirović iz New Yorka.

I opet je sve na Christianu Schmidtu i njegovm uredu. Preciznije, sve je sadržano u vršenju njegovog posla u zakonskim okvirima.

A svi se možemo prisjetiti, dovoljno se sjećamo, šta se dogodilo posljednji put kada je ideja Velike Srbije, na pogonsko gorivo SANU-a i Memoranduma, puštena iz boce kao zloduh između 1992. i 1995.

Mnogi će reći da se takvo što ne može ponoviti. Sjetite se samo onih koji su tog aprila 1992. tvrdili da se ne može ponoviti Moljevićeva i Velimirovićeva ideja “homogene Srbije” i pansrbizma, koju su četnici sprovodili ubijajući Bošnjake po istočnoj Bosni u Drugom svjetskom ratu.

Ta ideja je uvijek ista. I danas živi kroz svesrpski sabor i kroz srpski svijet.

Hoćemo li shvatiti šta se dešava?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.