U nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele su se dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu.
Piše: Boris Dežulović
U petak, 20. prosinca ujutro otac devetnaestogodišnjeg L. M. odveo je sina u psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan na Jankomiru. Mladić koji je s roditeljima živio u zagrebačkom kvartu Prečko imao je više dijagnoza i dužu povijest mentalnih problema, a na društvenim mrežama pokazivao je opsjednutost noževima i sabljama, nabavivši i dva metra dugačku mačetu: “ovaj nož nije dovoljno oštar”, jednom je prilikom tako komentirao na internetskoj stranici koja prodaje lovačke noževe.
Prije mjesec i pol dana, početkom studenog, L. M. je rastrojen oduzeo ocu i majci mobitele i ključeve i zatočio ih u stanu, pokušavši na koncu sebi oduzeti život, prije nego što je hospitaliziran na zatvorenom odjelu jankomirske psihijatrije. Nakon toga više je puta bio na promatranju u dnevnoj bolnici, pa ga je otac i tog petka u devet sati ujutro odveo na Jankomir.
Za to vrijeme, istog tog petka u devet ujutro, četiri stotine kilometara istočnije, pred zgradom Višeg suda u Savskoj ulici u Beogradu počeli su se okupljati novinari i znatiželjnici. Za deset i pol bilo je zakazano posljednje ročište sa završnim riječima tužiteljstva i obrane u suđenju Miljani i Vladimiru Kecmanoviću, čiji je maloljetni sin K. godinu i pol ranije, 3. svibnja 2023., kao trinaestogodišnjak upao u Osnovnu školu Vladimir Ribnikar, te naoružan s dva očeva pištolja ubio devetoro učenika i školskog zaštitara, teško ranivši još petoro djece i nastavnicu povijesti. Sve otada, K. se nalazi na zatvorenom odjelu Klinike za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu.
Dok su novinari u Savskoj čekali da oca Vladimira iz pritvora dovedu pripadnici pravosudne policije, u zgradi Višeg suda prva se u društvu odvjetnika pojavila njegova supruga Miljana, cijela odjevena u crno. Malo kasnije, u devet sati i pedeset minuta, na suđenje su počeli dolaziti roditelji i članovi obitelji ubijene djece.
U isto vrijeme, u devet sati i pedeset minuta, četiri stotine kilometara zapadnije, devetnaestogodišnji L. M. iznenada se pojavio pred Osnovnom školom Prečko, koju je do prije pet godina i sam pohađao. Odjeven u crno ušao je u blok B školske zgrade i u hodniku pretukao jednog učenika, pa uletio u prvu učionicu koja mu se našla na putu, u kojoj je šezdesetdvogodišnja učiteljica držala nastavu za učenike 1b razreda, svoju posljednju generaciju pred odlazak u mirovinu. Devetnaestogodišnjak je tada izvadio nož i napao djecu, teško ranivši jednog sedmogodišnjeg dječaka i učiteljicu koja je djeci priskočila u pomoć, pa u svom mahnitom pohodu školskim hodnicima izbo još nekoliko djece, koja su se upravo vraćala s pauze za doručak. Učenici su počeli panično bježati kroz prozore, a u općem kaosu napadač je i sam pobjegao iz zgrade, napavši na koncu jednog učenika na vratima ubodima u vrat i leđa.
Desetak minuta kasnije pred zgradu škole u Prečkom stigla je policija zajedno sa šest timova medicinskih službi, na školsko igralište sletio je i helikopter Hitne pomoći, i dok se tragalo za napadačem ozlijeđena djeca i nastavnica prebačeni su u zagrebačke bolnice. Uz pomoć građana policija je L. M.-a uskoro locirala u Domu zdravlja Prečko preko puta škole, gdje je istim nožem kojim je izvršio napad na učenike pokušao samoubojstvo. Pronađen je u zahodu ambulante, odakle je u deset sati i trideset minuta prebačen u Kliničku bolnicu Sveti Duh.
U isto vrijeme, u deset sati i trideset minuta, posljednje ročište pred sudskim vijećem Višeg suda u Beogradu započelo je završnom riječju obrane roditelja maloljetnog ubojice K., koji su izjavili kako “svakog jutra mole za poginule” i ponovili kako “nitko, ni oni ni okolina, nije primijetio da s njihovim sinom nešto nije u redu”. Vladimir i Miljana Kecmanović zajedno sa svojim odvjetnicima svoju su završnu riječ iznosili do jedanaest sati i dvanaest minuta.
Za to vrijeme, u jedanaest sati i dvanaest minuta, četiri stotine kilometara zapadnije Hrvatska televizija objavila je kako je sedmogodišnji dječak, žrtva napada u Osnovnoj školi Prečko, preminuo tokom reanimacije u učionici. Istovremeno, mediji su objavili kako je teško ozlijeđena učiteljica s trideset i jednom ubodnom ranom operirana u bolnici Sveti Duh. Konačno, u podne se novinarima obratila i nova ministrica zdravstva Irena Hrstić, objavivši da je u napadu u Osnovnoj školi Prečko pored preminulog sedmogodišnjaka ozlijeđeno još pet osoba, od kojih troje djece i dvoje odraslih, i da su svi izvan životne opasnosti.
U isto vrijeme, u podne, četiri stotine kilometara istočnije svoju je završnu riječ iznio i tužitelj Višeg javnog tužiteljstva, zatraživši za majku Miljanu jedinstvenu zatvorsku kaznu od pet godina i pet mjeseci za kazneno djelo držanja i nošenja vatrenog oružja, odnosno zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog djeteta, a za oca Vladimira zbog istih kaznenih djela, odnosno teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, ukupno četrnaest godina i jedanaest mjeseci zatvora. Sudsko vijeće nakon toga je objavilo kako će konačnu odluku i presudu donijeti do kraja godine. Sve je bilo gotovo do trinaest sati.
Za to vrijeme, četiri stotine kilometara zapadnije, u trinaest sati novinari su pronašli majku zagrebačkog napadača L. M., koja je reporteru 24sata ispričala kako njen sin ima “emocionalno nestabilnu ličnost, i uz to dvije dijagnoze”, i kako se “i prije rezao”. “Prije mjesec i pol dana ponovo je završio u Jankomiru, molila sam doktora da ga ne pušta, jer on nije za van, a on ga je hladnokrvno pustio da se mi brinemo o njemu”, rekla je napadačeva majka. “Noćima smo spavali u strahu, napravili smo sve što smo mogli da se to dijete spasi.”
Tako su se u nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu, na prostorima gdje su takvi slučajevi posljednji put zabilježeni još u Drugom svjetskom ratu. Sve sličnosti dviju tragedija, isprepletenih tog petka ujutro, svele su se tako na zajednički nazivnik s upitnikom: što nam se dogodilo?
Dvije priče bolno očitih paralela – sadašnji, odnosno bivši učenik upada u osnovnu školu i oružjem se obračunava sa svojim demonima – završavaju stoga i paralelnim zaključkom društva i politike: obje tragedije bile su “izolirani slučajevi”, “strašni incidenti”, ali ipak “incidenti”, nešto dakle što se dogodilo “prvi put” i što se inače ne događa kod nas, nego u Americi, pa se valjda samo nekom strahotnom kozmičkom greškom umjesto u kakvim pospanim gradićima na američkom Srednjem zapadu dogodilo u Zagrebu i Beogradu. Posve zanemarujući jednostavnu logičku premisu po kojoj je svaki “prvi put” po prirodi stvari “izolirani slučaj” i da iza svakog “prvog puta” dolaze drugi, vrlo neizolirani.
Takva “strahotna kozmička greška” – od onih na koje društvo i politika nemaju utjecaja – u Beogradu je, recimo, otkrivena u roditeljskom domu, gdje je maloljetni K. živio pod golemim pritiskom očekivanja majke i utjecajem oca, koji ga je uveo u svijet oružja i vodio u lokalnu streljanu da vježba pucanje iz pištolja. Kao maloljetan – u trenutku napada imao je samo trinaest godina – K. tako neće kazneno odgovarati za masovno ubojstvo, pa su i sudski postupak i sutrašnja presuda apsolutni pravosudni presedan: prvi put u Srbiji roditelji će ići u zatvor za nešto što je učinilo njihovo dijete.
Iako formalno punoljetan, ni zagrebački ubojica neće u zatvor: kao duševno rastrojen, već je uostalom bio pod nadzorom nadležnih službi. One – dakle Država – zaključile su, međutim, kako nije opasan za društvo. Ne prije godinu ili dvije, nego prije jedva mjesec dana, a moguće – istraga će utvrditi, mada to neće previše promijeniti na stvari – i toga jutra, kada ga je prema majčinim riječima otac u devet sati opet odveo u dnevnu bolnicu.
Ono što su u završnoj riječi u Beogradu rekli roditelji dječaka ubojice – “nismo primijetili da s njim nešto nije u redu” – u Zagrebu će tako morati obrazložiti Država. Kao što je morala obrazložiti u bezbrojnim “strašnim incidentima” do sada, kada je iz dnevnih bolnica, psihijatrijskih klinika, zatvora i istražnih pritvora “hladnokrvno puštala” ubojice vlastitih demona. Strašna činjenica da je jedan takav na koncu upao u osnovnu školu bukvalno je jedino što ovu tragediju razlikuje od stotina sličnih, u kojima su – više nije pretjerano reći – sustavno ubijane bivše ili sadašnje žene, ljubavnice, roditelji, susjedi, pa čak i djeca, ili tko god su već bili njihovi demoni.
“Prvi put”? Ne. Ovo je, nažalost, bio samo posljednji.
Za sad.
(portalnovosti.com)