Piše: Jusuf Trbić

 

Prođoše, eto, i ti novembarski  dani, puni bivših i sadašnjih praznika, koji su poslužili političarima za još jednu rundu političkih rasprava. U manjem b/h entitetu neradom je proslavljen dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u koji se ovdašnji političari kunu više nego u Bibliju. Kako i ne bi, kad je tim sporazumom prihvaćeno postojanje entiteta izgrađenog na kostima, krvi i suzama nevinih. Ovdje su 25. novembar i ZAVNOBiH omrznute teme, jer je tada udaren temelj državi Bosni i Hercegovini, u čemu su odlučujuću ulogu imali Rodoljub Čolaković i Josip Broz Tito, pa nije ni čudo da ih se ovdje svi odriču. Kad sam svojevremeno, kao član opštinske komisije za izmjene naziva ulica predložio da se Ulici Srpske dobrovoljačke (Arkanove) garde, pored Vanekovog mlina, da ime jednog od najvećih Bijeljinaca u istoriji, Roćka Čolakovića, to je naišlo na takav otpor, da sam  i ja bio zapanjen. Nedavno je vraćena njegova bista u Gradskom parku, a na svom mjestu još stoji bista Vojislava Đede Kecmanovića, Bijeljinca koji je predsjedavao istorijskom sjednicom ZAVNOBiH-a. Ali, i ulice s nazivima četničkih koljača i dalje su tu, a četnici  nezaustavljivo jašu u susret naknadnoj pobjedi nad antifašistima.

Nedavno je Dodik, negirajući ZAVNOBiH, ponovio laž  da su samo Srbi bili antifašisti u Drugom svjetskom ratu, što nije isključivo posljedica  nesumnjivog frapantnog neznanja, već i iracionalne želje da se uvrijede i isprovociraju drugi.Uostalom, zbog takvih Dodikovih izjava SDS je najavio da će predložiti zakon o obaveznom utvrđivanju mentalnih sposobnosti političara na vlasti, pa ko je za vlast, nek vlada, a ko je za psihijatrijsku ustanovu, neka tamo ide. Jer svaki duduk, a ne samo Mile, zna i za Nedićev režim, i za zločine kvislinških formacija Draže Mihajlovića, ali i za nesumnjivo ogromno učešće Srba u antifašističkom pokretu u Bosni. Upravo zbog toga je čudno ponašanje Dodika i društva – oni negiraju ne samo antifašizam, kao temeljnu tekovinu modernog svijeta, već i doprinos njihovog sopstvenog naroda borbi protiv najvećeg zla dvadesetog vijeka. Ali, jasno je i zbog čega : oni neće ni da čuju za državu BiH, niti za osnovnu ideju ZAVNOBiH-a da su svi ljudi i narodi ravnopravni u Bosni. Dodik negira sve što liči na državu, pa čak i Dejtonski sporazum u koji se zaklinje. Jer, u tom sporazumu jasno piše da država BiH nastavlja svoje postojanje, a da ostaju važeći svi njeni predratni zakoni, sve dok se ne usvoje novi. Zakon o državnim praznicima nije usvojen, zbog protivljenja političara iz RS-a, pa, prema Dejtonu, važi stari zakon o praznicima, u kojem je 25. novembar Dan državnosti BiH.

Četnici su rehabilitovani, jer je njihov plan stvaranja Velike Srbije bio osnova za novi, Miloševićev i Karadžićev plan, oni i njihovi sljedbenici su radili u dlaku isto, pa ne mogu sad negirati sami sebe. Uz to, veličanje četništva ima jasnu poruku – da oni ne odustaju od želje za stvaranjem Velike Srbije, na račun Bosne, jer RS je, kako  su to rekli i Dobrica Ćosić i drugi – najveća srpska pobjeda u dvadesetom vijeku. A kako su četnici radili – o tome govori bezbroj dokumenata, na osnovu kojih se jasno vidi sličnost sa onim što smo mi doživjeli od 1992. do 1995. godine, pa i dalje. Evo, recimo, instrukcije koju u decembru 1941. godine, Draža Mihajlović šalje svojim komandantima Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću. On piše : « Ciljevi naših odreda jesu : 1. borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom njegovog veličanstva Kralja Petra. Pod 2. Stvoriti Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. Pod 3. Borba za uključenje u naš državni život i svih neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima, dakle do granice Trst, Gorica, Istra, Koruška, kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. Dakle, to je ta država. Pod 4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. Pod 5. Sa komunistima, partizanima, ne može biti nikakve saradnje, jer se oni bore protiv Dinastije i za otvarenje socijalne revolucije.

Postupak : sa arnautima, muslimanima i ustašama, koji se podrazumeva da je to sinonim za Hrvate, prema njihovim zaslugama za njihova gnusna nedela prema našem življu, to jest iste treba prepustiti narodnom sudu. Prema Hrvatima koji su pod okupacijom Italijana, postupiti prema njihovom držanju u datom trenutku.»

Instrukcija Draže Mihajlovića je bila jasna, a u februaru 1943. stiže izvještaj Pavla Đurišića o izvršenju tih naloga, upućen lično Mihajloviću. Jedan od njegovih najbližih saradnika i kasniji dobitnik Gvozdenog krsta, visokog Hitlerovog odlikovanja, piše : « Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena, sem stoke, žita i sena, koje smo naravno poneli sa sobom. Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa, bez obzira na pol i godine starosti.»

Ima li tu sličnosti sa modernim četnicima u posljednjem ratu? I kako da Karadžićevi sljedbenici negiraju ono što su i sami radili? Ako se, kako je Dodik izjavio, «antifašizam u BiH isključivo može vezati za srpski narod», s kim onda možemo vezati fašizam Draže Mihajlovića, zbog   kojeg se i kralj kome je služio odrekao i njega i četnika? Ako su antifašisti bili svi Srbi, uključujući i Nedića, i Ljotića, i vladiku Nikolaja Velimirovića, i Pavla Đurišića, ali i sve Titove borce, onda više nije jasno ko se protiv koga borio i da li je uopšte bilo Drugog svjetskog rata i fašizma.

Ali, nije briga Dodika i njegove ni za pamet, ni za logiku. Oni nastavljaju oranje asfalta i ubijanje istine, pjevanje pod šatrama i punjenje džepova, pa dok traje – traje. Ko preživi, imaće o čemu da priča.