ŽIVOT BEZ SUZA
Nije ni znala koliko je jaka sve do trenutka kada je osjetila kako se neki teški nemir pomjera u njoj, kako se otima njenom unutarnjem mehanizmu osjećanja koja se, uklopljena jedno uz drugo, čvrsto drže i ne pokazuju svakome. Gotovo nikome! Skoro trideset godina joj je trebalo da ih složi i uklopi tu negdje posred grudi, da ih ukloni sa lica, iz očiju, da ih stisne u sebi tako jako da ne mogu van bez njene dozvole. Nije ona tako čuvala sebe od sebe, već one koje voli i koji vole nju, od njene tuge, boli, tjeskobe, beznađa.Čuvala ih je od svojih suza, da se ne bi osjećali nesigurno pored nje. A taj nemir nikada nije bio toliko težak kao u tom trenutku i toliko nemilosrdan dok udara iznutra sve oko sebe, i srce, i dušu, i damar ispod grudne kosti. Potiskivala ga je svom svojom unutarnjom snagom, sa osmijehom na usnama, da ostane tu ispod ovog oklopa i ne ukaže se ni na deseti dio sekunde u njenim očima ili na njenom licu. Znala je, ako ga pusti, slomiće se sve u njoj u paramparčad, uništiće taj lažni osjećaj i izraz sigurnosti koji je u tim trenucima bio neophodan da bi rastanak bio podnošljiv, manje gorak, da bi se poslije njega više razmišljalo o nekoj nadi u bolje sutra nego o suzi koja ga je ispratila.
Posmatrajući taj veliki autobus, svoje veliko dijete, veliki kofer ispred njega sama sebi se učinila tako malom, tako sitnom da je i makovo zrno za nju bilo ogromna stijena preko koje je nemoguće preći. Dok je predavao kofer vozaču gledala je u njegova leđa zaštićena od novembarske hladnoće crnin štofanim kaputom i veselo pričala sa njegovim amidžom koji je došao da ga isprati, sa kćerkom koja je svratila sa predavanja, grlila njegovog mladog rođaka koji se privijao uz nju kao da je osjetio taj nemir u njoj i još se više uvlačio pod njen kaput, pod njenu kožu, u njenu dušu. Na ulazu u autobus zagrlila ga je istom onom jačinom, nježnošu i ljubavlju kako to uvijek čini, ni manje ni više, ni kraće ni duže, poljubila svježe obrijan obraz i odmakla se poželivši mu sretan put.
A nemir u njoj se otimao, gurao, udarao, grizao… Dok je autobus izlazio iz stanice išla je za njim u grupi od troje odraslih ljudi i malenog dječaka koji su mu mahali iako ga nisu mogli vidjeti kroz zatamnjen prozor, slala poljupce i savijajući palčeve i kažiprste obje šake u zraku pravila srce. Kod rampe su stali, mahnuli još jednom i uz pozdrav krenuli na tri različite strane, u tri različita pravca. Kćerka je krenula na fakultet, amidža kući, a ona laganim, teškim korakom u svoju mrazom okovanu avliju. Mogla je ona i gradskim autobusom, ali mislila je da će hladni novembarski vjetar zalediti taj nemir, onesposobiti ga ili bar učiniti podnošljivijim. Koraci su joj oduzimali dah a prolaznici skretali misli u drugom pravcu. Ili je ona to tako željela!
Ali, ne za dugo. Uskoro su počela da je sustižu sjećanja. Kao da ih je negdje uz put zakačila i kao da su nekom nevidljivom niti bila vezana jedno za drugo. Sustizala su je, kačila se za njene misli jedno po jedno, saplitali njen korak i pokušavala da probiju štit u grudima. Poželjela je da sjedne tu, na sred puta, i da se isplače kao što se isplakala one večeri kad je saznala da za bolest njene majke nema lijeka i da će uskoro ostati bez nje. Ali, nije stala, nije zaplakala. Išla je dalje hrabreći sama sebe. Počela je da se ljuti na sebe, jer zašto ne pustiti makar jednu suzu ako će ti lakše biti!? A da li će biti? Šta ako za prvom krene druga, za drugom treća, za trećom… Previše puta je tako bilo i previše puta je zbog toga zažalila. Sjetila se izbjeglištva kada je kao “začasni begunac” u Mariboru ‘92. dobila pisma od oca i brata. Iz Bosne. Iz Bijeljine. Čitala je i pustila suze da natapaju papir ispred njenih očiju, papir koji je grčevito držala među svojim prstima. Ispočetka su samo tekle, mutile joj vid, utapale razum i sve oko sebe u tugu neiskazanu do tad. Gubeći pojam o vremenu i prostoru na trenutak je zaboravila da nije sama u sobi i da je ono najdragocjenije tu pored nje, da je doneseno, dovedeno, sačuvano. Knedla u grlu nije joj dozvoljavala ni da se oglasi, ni da zajeca, ni da pusti glas i oslobodi kroz njega taj nemir i osjećaj beznađa, nedostajanja, straha od loših vijesti i neizvjesne sutrašnjice. Onda je začula tihe tuđe jecaje i postala svjesna njihovog prisustva. Podigla je pogled kao najveći grješnik ovoga svijeta i obrisala suze. Njen šestogodišnjak sjedeći na podu nasuprot nje grlio je osmomjesečnu setru i oboje su plakali.
“Mama, zašto plačeš?” pitao je trepćući svojim pametnim očima, onako kako je to uvijek radio kada je uznemiren ili tužan.
Držeći sestru u zagrljaju nije mogao obrisati mokre obraze, ali ih je naslanjao na njenu plavu kosicu.
Kako objasniti šestogodišnjaku takvu vrstu tuge? Kako mu objasniti da je njeno srce i tu i tamo, da za nju ne postoje nikakve druge strane osim strana svijeta, da beznađe u kom se trenutno njene misli kreću ne želi za njih dvoje, za bilo koga, za bilo čiju djecu? Kako mu objasniti da se ne bježi samo od kamena, pčele, kiše, oluje? Kako mu objasniti ono što ni njoj u tom trenutku nije bilo jasno?
Obrisala je suze, skupila svu snagu i svu ljubav koju je čuvala za njih u svom tijelu, u svojoj duši i nasmiješila mu se:
“Ma ne znam ni sama. Ali, evo obrisala sam suze, nema ih više! I nikad više nećeš ih vidjeti!”
“Nećeš više nikada plakati?” pitao je.
“Ne! Obećavam!” rekla je i zagrlila ih brišući dlanom njihove mokre obraščiće.
…………………….
Otvarajući željeznu kapiju svoje avlije odjednom je postala svjesna da je stigla kući. Bez suze, bez riječi, već u jedanaest sati prije podne umorna ubjeđujući sebe da je to zbog neprospavane noći. Dok je skidala kaput i odlagala tašnu čula je zvono telefona.
“Halo, mama, evo prešli smo granicu!”
“Odlično sine! Hajde ne troši kredit na telefonu. Javi se opet kad stanete gdje. Samo da znam da si dobro”, rekla je usiljeno opuštenim glasom.
Prva jutarnja kafa u skoro podne. Pogled kroz prozor iza zavjese koja je sakrila od prolaznika i nju, i pogled, i strah, i želju. Na život bez suza još se nije navikla. Njoj takav, izgleda, nije suđen.
(nastaviće se)
