Piše: Jusuf Trbić
Seadov san – to je bio naslov mog teksta objavljenog 14. novembra sad već daleke 2014. godine. Tada sam se obradovao, jer sam vidio mali lokal preko puta Gradske vijećnice (nekad se to zvalo zgrada Opštine), u samom centru grada. A u tom lokalu, uskom, da se jedva dva čovjeka mogu mimoići, vidio sam pravo more svjetlosti, koja se sa ozarenog lica Seada Vidinlića prosipala sve do ulaza, pa i dalje. Sead je u to vrijeme ostvario svoj san: da slika svakodnevno i od svog slikanja živi. To je bilo i jedino mjesto u gradu gdje se mogla kupiti slika, prava, na platnu, za skromne pare, a mogla se i naručiti, po želji.
Trajalo je to godinama. A onda, prije neki dan, prolazim tom ulicom, a Seadov lokal prazan. Šta je, o čemu se radi? Naravno, nije teško pogoditi: ubiše porezi i nameti, zbog kojih je širi centar Bijeljine pun lokala. Da li je Grad mogao više učiniti da spasi jednu tako rijetku djelatnost, da li je trebalo voditi računa i o potrebama građana, a ne samo o suhoj biroktratskoj proceduri – to su sad uzaludna pitanja. Sead će nastaviti da slika kod svoje kuće, ali to više nije isto. Bar za građane ovoga grada.
Da se podsjetimo kako je sve počelo.
……………………………
Čovjek koji popravlja život – to bi se, mirne duše, moglo reći za Seada Vidinlića. On je slikar na čijim platnima stvarnost izgleda mnogo ljepša nego što jeste, ljepša od svega što je on sam preživio u ovom teškom vremenu. A preživio je progone, godine logorskih tortura, strahote kakve živ čovjek ni zamisliti ne može. Rođen 1951. godine, trošio je lijepe godine svog života u rodnom gradu, sve dok se nisu za sve nas širom otvorila džehenemska vrata, onih mračnih dana 1992. godine. Tad se i za njega sve okrenulo na glavu, život je postao mora, patnji nije bilo kraja.
Ali, preživio je. Početkom ovog milenijuma našao se s porodicom u Tuzli, bez igdje ičega, bez posla, bez hljeba. Uzalud se okretao oko sebe, i tek kad je zavirio duboko u sebe, našao je izlaz. Počeo je slikati, počeo je svoje želje i snove, svoje tuge i radosti, svoje boli i nadanja, svoj život, pretakati u boje, i sve je u tim bojama odjednom bilo ljepše i bolje. Tako je nastavio da slika, sve više, slikanje mu je postalo i hljeb, i vazduh, i san i java, slikanje je postalo najveća njegova radost, njegov izvor svjetlosti, kojoj nema kraja.
Kad god ,u to vrijeme, u malu galeriju u bijeljinskoj Ulici Meše Selimovića, u neposrednoj blizini Gradske vijećnice, naći ćete Seada Vidinlića kako slika za malim stolom. Prekine na trenutak rad, pokaže vam brojne slike na zidovima, vi kupite, ako želite, ili samo razgledate, a on jedva dočeka da se vrati platnu. A kad završi radno vrijeme, žuri kući, ruča, pa u atelje. Tako radost slikanja rastegne na cijeli dan.
“Slikanje je danas moj život, pričao mi je Sead, bez njega ne mogu. Kad mi je bilo teško, sjetio sam se tog dara u sebi, pa počeo. Ispalo je dobro, pa sam nastavio, i to je bila nevjerovatna radost, kojom sam podaren nakon strašnih dana i noći koje sam jedva preživio. Za mene je to sad poput naljepšeg sna, sna koji je postao java. Uradio sam do sad više od 600 slika, prodajem ih i živim od toga. Cijena je skromna, od 50 do 600 maraka, ima za svačiji džep i svačiji ukus. Sad sam počeo da slikam motive iz moje Bijeljine, biće to za mnoge, siguran sam, lijepa uspomena ili poklon za nekog dragog, jer će svoj rodni grad moći ponijeti sa sobom, u daleki svijet.”
Sead Vidinlić je skroman čovjek. Nakon svega što je preživio, ne treba mu mnogo, samo da se njegov san nastavi. On nije, poput mnogih, sveo sebe na praznu priču i kukanje, na sijela i čašicu, na čekanje da neko drugi nešto učini za njega, on radi i stvara, bojama popravlja svijet i čini ga ljepšim nego što jeste. Kad dođete u Bijeljinu, zavirite u njegov svijet, i uvjerićete se u to. Iz malenog ateljea sa sobom ćete ponijeti bar djelić radosti kojom Sead boji svoja platna.
Kud ćete više na ovome vaktu i zemanu!
……………………………
Tako je bilo nekada. A danas Sead nastavlja da radi ono što najviše voli, pa dokle dogura. Buđenje iz sna ne smije prekinuti život. Jer, slike i boje su njegov zavičaj, njegovo sklonište od nevremena, njegova mala oaza svjetlosti. Poželimo mu da istraje, da savlada i ovu nevolju i da svoj san nastavi onamo kako najbolje zna. Zaslužio je to.
