Piše: Jusuf Trbić
U utorak 26. oktobra 2021. godine u Tuzli je otvorena prva samostalna izložba Mehmeda Imamovića, starog Bijeljinca sa (poslijeratnom) tuzlanskom adresom. U ovoj vijesti ne bi bilo ništa posebno, da se ne radi o čovjeku kojem je progonstvo otvorilo unutrašnji svijet u koji, u normalnom životu, možda nikada ne bi kročio. Za razliku od mnogih drugih, kojima je istjerivanje iz vlastite kože otvorilo bunar u duši, prepun mraka i bespomoćnosti, bunar u kojem su se utopila sva htijenja, sve želje, svi budući dani, Mehmed je otkrio potrebu da radi, da stvara, da svoje snove pretoči u boje, u slike, u radost života. I da svoje pamćenje obuče u svjetlost kakva se u današnjem bosanskom trenutku rijetko sreće.
Svjetlost. To je osnovna tema Mehmedovog stvaralaštva, svjetlost koja dolazi iz davnina, iz nekog ljepšeg doba, nezaboravljenog, svjetlost koja, kao bujica, kulja iz dubokog neba, iz trave, iz svakog kutka pejzaža, svjetlost koja miluje oronule kuće što izranjaju iz pamćenja, zaboravljene prozore, kapije koje je vrijeme zauvijek zaključalo. To je meka, svilena svjetlost koja dolazi iz jednog toplijeg, sunčanijeg svijeta, to je slika duše Mehmedove koja može da pomiluje cijeli svijet. I kad se malo bolje zagledamo u njegove slike, mi, izgnanici iz sopstvenih života, lako prepoznajemo jedan daleki, sanjani svijet u kojem smo bili srećni, svijet koji se više nikada vratiti neće. U njegovim pejzažima skoro da nema ljudi, jer ljudi su pokvarili svaku sliku koju pamtimo. Njegova svjetlost, i kad je najrazigranija i najživlja, slika duboku tugu usamljenosti, koja vječito prati svakog izgnanina, kao Odiseja na putu za Itaku na koju nikada neće stići. Ali i poručuje da istinski život uvijek može da nadvlada mrak i beznađe koji su nas okupirali. Iza prizora netaknute prirode izranja beskraj duboke, bezvremene nostalgije, tog tegobnog puta koji se može završiti samo u tami s one strane neba, ali nam Mehmed istovremeno otvara vrata kroz koja možemo ući u naš unutrašnji univerzum, ljepši i radosniji od ovog vrtloga namrgođenog vremena. A otkrivanje radosti danas je, u okolnostima u kojima mi živimo, najveća umjetnost.
Mehmedovi lirski slikarski motivi, kao male, raskošne melodije, kao upečatljivi koloristički eseji, razbijaju mrak naš svakidašnji i staju pred nas poput ogledala u kojima otkrivamo jedan razigrani svijet od svjetlosti koji nas podsjeća na mladost, na nešto drago, a nedokučivo, na prozor kroz koji virimo u nedosanjani san. Na most svjetla između dvije tmine – jedne koja je iza nas, i druge koja nas čeka u vrtlogu boja.
Mehmedove slike jesu prikazi sna. Sna o onome što smo imali i što više dosegnuti ne umijemo. To je slikarska poezija o nestvarnom, jer je za svakog izgnanika jedina prava tema – ljepota koju je nemoguće (opet) dosegnuti. A Mehmed je čuvar sjećanja na ono što postoji u nesigurnom sjećanju i što može samo da se sanja, sjećanja na jedan unutrašnji svijet, sav od svjetlosti, na želje i snove, i nas same, bolje od onoga što smo sad. Njegovi preci, Imamovići, nasljednici su loze imama koji su, prenoseći tu obavezu s koljena na koljeno, čuvali Bijelu džamiju bijeljinsku, koju je sultan Sulejman Veličanstveni darovao ovom nesretnom komadiću Bosne prije skoro četiri vijeka. Čuvali su božanstvenu ljepotu, a Mehmed to nastavlja na svoj način. U mojoj dnevnoj sobi, uz knjige koje obilježavaju moj život, stoji njegova slika stare porodične kuće Imamovića, iza zgrade današnjeg Suda, u kojoj se Mehmed rodio i odrastao. U futurističkoj vizuri sna kao mozaika sjećanja, na tu kuću s visina pada topla, bijela sjenka Atik džamije, kao svjetlost s nebesa. Pada pravo u dušu.
Slikajući raskošnu, raspjevanu prirodu iz koje izvire svjetlost, Mehmed nam poručuje da ljepote još ima, u svakome od nas, samo je treba naći i preseliti u oči, u riječ, u gest. Kao što je učinio on, kad je pred nas iznio raspjevanu geografiju svoje duše, pejzaž svog sna, svoje ruke pružene ljepšim danima koje još možemo da dosegnemo. Jer, život nudi i svjetlost i tamu, i do nas je šta ćemo izabrati.