Piše: Vuk Bačanović
Doktor istorijskih nauka Nemanja Dević, od ranije poznat po lažnoj tvrdnji da se za masovne zločine nad srpskim narodom u NDH nije smio koristiti termin „genocid“, iznio je novu – slično potkrijepljenu – tvrdnju. U objavi na društvenoj mreži Fejsbuk od 9. januara saopštio je da ne postoji dovoljno dokaza da je tuzlanski muftija Šefket-efendija Kurt u januaru 1942. kod njemačke komande grada intervenisao za tuzlanske Srbe, kojima je lokalna ustaška vlast pripremala pokolj – u čemu je muftija i uspio.
Uz mnogo vulgarnosti karakterističnih za njegove nastupe (muftija Kurt se pogrdno naziva „odžom“), Dević je u, vođen jednom od svojih ranijih objava konstatovao da se radi o legendi izmišljenoj u vrijeme SFRJ radi promocije državne ideologije bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Dević, istoričar revizionističke provenijencije, koji zajedno sa svojim istomišljenicima učestvuje na konferencijama sa hrvatskim revizionistima i relativizatorima ustaških zločina u NDH, razmišlja ovako:
„Da li iko razuman vjeruje u priču da su hiljade Srba usred NDH svečano slavili Božić u crkvi 1942? I da je jedan odža uspio usmenom intervencijom odvratiti ustaše da ih likvidiraju, što su oni valjda već bili riješili (i za to podigli naoružane stotine vojnika i hiljade saučesnika)?“
Zapravo, za Devića je ovaj slučaj vrlo tragikomičan, jer je „iko razuman“ autor izvještaja o spašavanju tuzlanskih Srba i vodećoj ulozi muftije Kurta niko drugi do jedan od istaknutih pripadnika Ravnogorskog pokreta generala Draže Mihailovića u Tuzli, ugledni gradski apotekar dr Obrad Mičić, koji je Mihailoviću služio kao jedna od osoba za kontakt sa njemačkom vojskom. U dokumentu zavedenom kao „Izvještaj povjerenika SS kapetanu Rekshajzenu od 28. januara 1942. o prilikama u istočnim krajevima Bosne, posebno u Tuzli i Brčkom, ekonomskoj katastrofi, masovnim zločinima ustaških vlasti nad Srbima i Jevrejima i nasilnom pokatoličavanju“, Mičić najprije opisuje ustaški masakr nad Srbima i Jevrejima u Brčkom, a zatim stanje u Tuzli:
„Za srpsko Badnje veče ustaše su u Tuzli priredile sličnu noć kao u Brčkom. U Tuzlu je došao Ante Stitlić iz Zagreba, koji se nalazio na čelu ustaške vojne policije. Kad se ovo saznalo, nastala je velika uzbuna. Jedan dio pravoslavaca pobjegao je u šume, a ostali su sa rezignacijom očekivali ono najgore. Među muslimanima je došlo do velikog vrenja. Došlo se na ideju da se pruži otpor. Sazvane su sjednice, čak i kod velikog župana, koji je bio musliman. Jedan pravoslavni crkvenjak, čiji je sin nestao čim se čulo šta predstoji, prebijen je na policiji. Prilikom saslušanja, na kojem je bio prisutan i tuzlanski pop Risto Babunović, policijski istražni sudija je popu i prebijenom crkvenjaku izjavio da ‘Bosna nikada neće biti srpska, sve dok i posljednji vojnik Hrvatske i Njemačke bude živ’… Imao sam povjerljiv razgovor sa viđenijim muslimanima u Tuzli i uvjerio sam se da su oni još bolje informisani od mene te da je uznemirenost među njima jako velika. Zatim je došlo do prve deputacije muslimanskih građana kod njemačke vojne komande, gdje su molili za zaštitu od katoličkog napada. Čuo sam da su izjavili kako u gradu ima 15.000 muslimana i da će biti krvi do koljena ako se pravoslavcima desi isto što i u Brčkom. Posjetili su i komandu hrvatske vojske. Vrhunac uzbuđenja bio je na Badnje veče 6. januara 1942. godine. Kod velikog župana održan je sastanak muslimana, na koji su pozvane i viđenije ustaše. Tu je došlo do oštrog sukoba i prijetnji ustankom. Kao ilustraciju atmosfere, želio bih pomenuti muftiju Kurta iz Tuzle, koji je pred masom ljudi, prije nego što je otišao na skup kod velikog župana, izjavio: ‘Za ime Boga, ljudi, ja rizikujem svoju glavu, samo me odvedite kud treba da idem.’“[1]
Ovaj događaj je oblikovao percepciju muftije Kurta u očima vlasti NDH, pa je u izvještaju od 9. juna 1943. opisan kao „potajni neprijatelj današnjeg poretka“ i „stari vizantinac – Srbin“[2], čemu treba dodati i činjenicu da su dva muftijina sina bili aktivni učesnici Narodnooslobodilačke borbe, odnosno ratovali protiv NDH i da su u toj borbi dali svoje živote.
Upravo zbog toga, Meša Selimović, za kojeg se ne može reći da nije poznavao prilike u rodnom gradu ili da je bio politički korektan prema bosanskim prilikama, zapisao je da je muftija Kurt bio „dinamičan, neustrašiv i plemenit čovjek“, te naveo da je na njegovu dženazu došlo desetak hiljada ljudi, među kojima je bilo najviše Srba, seljaka iz okoline Tuzle. Upravo zbog muftijinog neustrašivog držanja, uslišena je molba tuzlanskog protojereja Đorđa Jovanovića da na muftijinoj dženazi upravo on bude taj koji će efendijino tijelo spustiti u kabur.
Prema tome, ne radi se o „sladunjavoj jugoslovenskoj pričici“, kako to maliciozno zaključuje Dević, koji, kao i svaki zluradi čovjek, ne može da podnese antipod svome svjetonazoru, već o utvrđenoj istorijskoj činjenici. Dević to ne dovodi u pitanje zbog brige o istorijskoj nauci, već zbog nepatvorene mržnje. Prema vlastitim riječima, on nije „imun na to što mu umjesto Hrista svako malo iskače muftijin lik za Božić“, baš kao da je sramotno to što se muftije Kurta sjećamo samo na društvenim mrežama, a ne kroz nazive ulica, trgova, osnovnih i srednjih škola. To je odraz ne manjka velikodušnosti, koliko činjenice da nam javno mnijenje oblikuju različiti širitelji mržnje sa zagrebačkih desničarskih skupova poput Devića.
(zurnal.me)
