Piše: Jusuf Trbić
U uzburkanom moru svakodnevnih političkih vijesti, svađa, skandala, pronevjera, laži i obmana, ponekad, nekako nezapaženo, prođu mali, topli, ljudski događaji, tu, oko nas. Pod zemlju se seli naš grad. Na mezarju Brčanska malta sahranjen je stari Bijeljinac Salih Muratović, nekadašnji pjevač bez premca, bokserski trener, prijatelj svih starih Bijeljinaca. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su iz Švajcarske. Moj dobri drug Sale, pjevač kakav se rijetko rađa, omiljen u gradu, bio je toliko zaljubljen u Bijeljinu, da nije htio da je napusti ni kad su mu se otvorila vrata velike pjevačke karijere u Tuzli i Sarajevu. Poput mnogih od nas, on nije mogao zamisliti život daleko od zavičaja. A umro je već daleke 1994. godine u Švajcarskoj, u šezdesetoj godini, ubilo ga zlo koje je sve nas istjeralo iz naših života. Ni on nije mogao preživjeti slom svega što je znao, u šta je vjerovao, što je volio. Sad se vratio kući, da legne u svoju konačnu postelju, u svoju zemlju, u plemenitu.
Dok sam bio u izbjeglištvu u Njemačkoj, gledao sam stare Bijeljince kako lutaju tuđim ulicama, bez cilja, sagnutih glava, ugašenih pogleda. Njihova stvarnost pretvorila se u san o zavičaju. Gledao sam ih kako se smanjuju i predaju sudbini bez otpora. Rat ih je ubijao na daljinu. Napisao sam i pjesmu o tome pod naslovom „Umiru stari Bijeljinci“. Pjesma se završava ovako:
Umiru stari Bijeljinci
Na svim stranama svijeta
Umiru lako kao što umire osmijeh
Pa onda putuju upakovani nježno
Putuju preko brda i dolina
Preko mora i oblaka
Putuju neumorno da se vrate tamo
Odakle nikada nisu ni otišli
Sale se vratio, da više nikad ne ode.
A sjećam se kako je bio pun života, u ono vrijeme kad smo svi još živjeli. U Radio-Bijeljini sam okupio malu ekipu muzičara i pjevača, pa smo snimali pjesme za svaku prigodnu priliku: za novogodišnje emisije, za 1. maj, za 29. novembar… Bio je tu neizostavni Meho Hanušić, pa ljubimac čaršije Kasim Ibrišbegović, Vito Šuševski, Moco Selimović, Salih Muratović, Jovanka Marković, Enver Dušić, Muho Brko, dolazili su i Vehid Selimović Lojzo, Refik Jahić Lepi, Selma Hamidović Burek … Sastanemo se uveče, kad se radio-program završi, neko donese pljosku rakije, neko malo suhog mesa, pa polako mezetimo, pričamo, šalimo se, uživamo i snimamo. Bili su to pravi mali teferiči, koje smo svi s radošću očekivali.
Salihu Muratoviću smo u našem studiju snimili pjesme za album. Pjevao je uz pratnju majstora Kise Karajčića i njegovog orkestra. Sjećam se: Sale pjeva “Ja prošetah šefteli sokakom”, Goran Bobić snima, ja sjedim u malom hodniku ispred studija, a u tom času ulazi Dragan Kojić Keba, koji je u to vrijeme često bio naš gost. Nosi u ruci flašu vinjaka. Taman sam zaustio da ga pozdravim, kad on stavi prst na usta: “Molim te, samo da ovo čujem”. Stoji pored vrata, pa kad je Sale završio pjesmu, on se okrene, očaran. “Ovako dobrog pjevača nikad nisam čuo”.
Salih Muratović je bio izdanak duge pjevačke i muzičarske tradicije našeg grada. U Bijeljini se oduvijek sviralo i pjevalo, pogotovo u kafanama. Hroničari su zabilježili da je najstarija kafana bila “Zvijezda”, u zgradi od skoro 1.600 kvadrata. U zgradi Opštine je dugo radila Gradska kafana, pa Džaferova kafana na putu prema Željezničkoj stanici, Pećina kafana u centru grada, Lakićeva kafana u Račanskoj ulici, Sokina kafana na Željezničkoj stanici, pa više poznatih kafana u čaršiji …Najpoznatija je možda bila kafana u Gradskom parku, u kojoj su svoje pjevačke karijere započeli i izgradili mnogi poznati pjevači: Zekerijah Đezić, Šaban Šaulić, Toma Zdravković, tu su svirali najpoznatiji bijeljinski muzičari, tu su mnogi Bijeljinci svoje najljepše dane proveli noću. Sviralo se i na drugim mjestima, svaki gradski kvart i svaka mahala imali su svoje orkestre i pjevače. Igranke u Domu omladine bile su obilježje našeg vremena. Naši nekadašnji dani bili su obojeni muzikom.
Sve je to odnio strašni vjetar rata protiv Bosne, koji je ugušio i nas, i našu muziku, i našu radost života. Ostale su samo uspomene koje polako, zajedno s nama, odlaze u crnu zemlju.
Vratio se Salih Muratović u zavičaj, u zagrljaj Semberije, u srca onih koji su ga poznavali i voljeli. Neka mu je laka topla zemlja bosanska.
