Piše: Jusuf Trbić
Odlaze stari majstori, odlazi čaršija, Bijeljina iz naših srca polako se seli pod zemlju. Umro je i posljednji sarač Nedžad Pilaković. Njegova radnja, preko puta ulaza u pijacu, godinama je bila na oku svima koji prolaze tom prometnom ulicom. Viđao sam ga skoro svaki dan u posljednje dvije decenije. Tih, skroman, vrijedan, uvijek je bio za svojim radnim stolom, kuckajući pažljivo malim čekićem, a oko njega konjske uzde, hamovi, predmeti od kože, ukrasi koji danas malo kome trebaju. Nestali su i konji sa semberskih livada, nestale su zaprege i kočije, ostala su samo sjećanja na doba koje se više nikad neće ponoviti.
Tradicija ovog zanata trajala je u porodici Pilaković cijelih sto godina. Sarači su bili i Nedžadov otac Nijaz i djed Husein, a sad je i taj stari zanat otišao u prošlost. Nedaleko odatle doskora je radio i posljednji ćurčija Đoko Drvenica, omiljen u čaršiji, nasljednik porodične tradicije, pa se i on preselio u vječnost. Od starih zanata ostao je samo još užar Selim Šabanović, na raskršću Dizdarević. Sve drugo poklopio je talas novog vremena, sve što smo znali i sanjali, sve je to sad samo mutna slika u nesigurnom sjećanju.
Nedžad Pilaković je zatvorio još jednu stranicu u životu stare Bijeljine.
Neka je rahmet njegovoj dobroj duši.
