Piše: Jusuf Trbić
Mi, koji živimo na ovom nesretnom komadiću planete, odavno smo naviknuti na svakakve apsurde, na ubijanje istine, na izvrnuti moral, na haos i primitivizam prostačkog nacionalističkog uma. Pa ipak, ima trenutaka kad se čovjek osjeti sasvim poraženim, kad shvati da ga je laž definitivno pobijedila. To se dešava u trenucima kad vidimo da se ne samo negiraju zločini, već se zločinci slave, a pogotovo onda kad vidimo kako se, morbidno i bezrazložno, vrijeđaju žrtve. Ako se vrijeđaju počinici zločina, to se može razumjeti, ali ako se gazi i pljuje po žrtvama, pogotovo onim najnevinijim, tu naprosto staje pamet.
A to se desilo nedavno u Prijedoru, po ko zna koji put. Uoči obilježavanja “Dana bijelih traka”, 31. maja, gradska vlast je organizovala svečani defile kroz grad, slaveći navodnu odbranu i oslobođenje Prijedora. Slično kao i u Bijeljini, uostalom. Čak se našao i navodni istoričar koji je ustvrdio da su bijele trake propaganda i da ih nikad nije bilo, rugajući se tako i žrtvama i pameti svakog normalnog čovjeka.
O genocidu u Prijedoru, o ubijanju skoro četiri hiljade ljudi, među kojima je 102. djece, o strašnim logorima Manjača, Omarska i Trnopolje, o Korićanskim stijenama sve se zna, to su potvrdili i Haški trubunal i domaći sudovi, ali to očito nije razlog ni za mali ljudski stid. Ni za ćutanje pred zlom. Kultura laganja je poništila vijekove u kojima se znalo ko šta radi, ko je ko i ko kome odgovara. Ona je izbrisala stid i učinila da se i današnje generacije, tri decenije nakon rata protiv Bosne, osjećaju ponosnima zbog najgnusnijih zločina koji se mogu zamisliti. Ako su počinjeni nad onim drugima.
Patriotska laž nadire sa svih strana, kao bujica, zapljuskuje škole, medije, javni govor svake vrste, male i velike glave, oltare, političke govornice, kafanske priče, razgovore dokonih domaćica, ona izbija iz svake riječi besposlenih palanačkih mudraca, univerzitetskih profesora i akademika, prodavača na pijacama, važnih i nevažnih ljudi, vozača traktora i pisara po kancelarijama okićenim patriotskim kičem, iz zapjenjenih svadbenih pjesama i vašarskih šatri ukrašenih državnim zastavama, iz navijačkog zavijanja, iz dječijih priča, laž raste na drveću i leti po vazduhu, laž, poput vazduha, ispunjava sav život, sve snove, sve planove za budućnost. Laž svuda i o svemu.
Majstori mraka već decenijama nožem, metkom i riječima koje ubijaju, od svake laži prave istinu i od svake istine laž, ta dva pojma su zamijenila mjesta, pa se razlika gubila i tokom vremena sasvim nestala. Ko ne laže u ime našeg plemena, taj nije s nama, glasila je nova nacionalistička lozinka, koja je laganje pretvorila ne samo u nužnu, već i u pozitivnu, hvale vrijednu djelatnost, kojom se štiti ono što nam je najsvetije: narod i zajednica. Onaj ko primijeti da je car go i to kaže, ostaje bez glave. Laganje je postalo uslov poželjnog društvenog statusa, onaj ko se usudi reći istinu zauvijek je obilježen žigom izdajnika i nema mu mjesta u zajednici pravovjernih, laž je postala model ponašanja, svakodnevna molitva, najpreči patriotski i ljudski zadatak.
Građani su, u ogromnoj većini, oduševljeno prigrlili laž kao medalju, kao priznanje da postoje, kao potvrdu sopstvene važnosti, pa se svakodnevno utrkuju u potvrđivanju laži kao istine u koju se ne smije sumnjati, jer ih to utapa u jedinstveno blato zajedništva, u kaljugu poslušnosti kolektivnom umu. Oni su dobrovoljni čuvari velelepne tvrđave laži, poslužitelji nacionalizma, manekeni kolektivne paranoje. Njihovo je carstvo zemaljsko. Ta masa zamračenog uma spremna je da prihvati svaku prevaru, svaku zapovijest, svaku želju predvodnika. Zajednica političkih zombija, homogenizovana do apsurda, svaku misao koja odudara od propisane istine spaljuje na lomači, svaku kritiku proglašava napadom na svetu plemensku zajednicu, svaku istinu koja otkriva i upozorava – nedopustivom izdajom. Koliko puta sam čuo ogorčene “patriote” koji tvrde da ja mrzim Srbe i Srbiju, ili napadam Bošnjake i njihove vođe, ali nikad nisam čuo da neko od njih kaže šta to nije istina u mojim tekstovima, pa da o tome raspravljamo. Opšta idiotizacija naroda, dirigovana iz centara moći, očito je dala rezultate.
Važna dimenzija novih kolektivnih identiteta, u čije ime se sve i događa, postala je moralna izobličenost, oživotvorena u potpunom brisanju odgovornosti za vlastita djela. Nisu odgovorni ni političari, ni nacionalistički intelektualci, ni predvodnici i tumači vjere, nije odgovoran niko ko je planirao, vodio i opravdavao rat i ubijanje drugih, nisu odgovorni ni oni koji su ubijali, silovali, pljačkali, zatvarali civile u logore, oni koji su progonili, rušili i pljačkali, jer su oni sve to radili za dobro naroda. Za “našu” stvar. Nije odgovoran ni narod koji je sve to oduševljeno podržao i to čini i danas. jer, kažu, narod ne može biti odgovoran, što znači da niko nije odgovoran.
Ostaje nam da bespomoćno gledamo kako zaljubljenici u zločin gaze po srcima i sjećanjima svih normalnih ljudi, uzdižući zlo, nemoral i idiotizam kao zastavu. Ne znam samo dokle ćemo sve to da trpimo i ima li kraja ovom moralnom sunovratu.
