U starom Sarajevu se mnogo pjevalo i pričalo o junaku Aliji Đerzelezu i njegovim junaštvima. Za njega se govorilo da je u Sarajevu imao dvije kuće, jednu kod Sinanove tekije, a drugu pod Grdonjom, na sjevernoj strani Sarajeva, gdje je ljetovao.
Imao je staru majku i neudatu sestru Ajkunu. Bili su siromašni, pa kako se od Alijine zarade nije moglo živjeti, njih dvije su tkale i plele i tako su se nekako prehranjivale. Još se pripovijedalo daje Alija imao nešto imanja i u Sarajevskom polju. Predanje veli daje Alijina sestra, nepravedno oklevetana, pred smrt zaklela brata, da kada umre i kada je budu mrtvu kupali, zagriju vodu na vatri od brestova drveta, a da joj mjesto nišana nad grobom postave dvije glavnje iz te vatre. Zakune brata da tako uradi i reče mu: „Ja čista obraza i nevina umirem, a to će pokazati i dvije glavnje što ćeš mi ih postaviti na grobu: ako olistaju – znaće se da sam istinu govorila!” Kad je umrla, pokopaju je i urade kako je u amanet ostavila. Kad, zbilja, glavnje olistaše i od njih su, nad njenim grobom, izrasli veliki brijestovi, pa se čitav kraj gdje joj je grob bio prozvao „Velika drveta”, kraj Alipašina polja.
U vrijeme kada je Husrev-beg bio valija u Sarajevu, kod njega je jedno vrijeme služio i Alija Đerzelez. Beg ga je držao samo za tovarenje konja i za dotjerivanje drva iz šume Alija je, kažu, tada bio ćelav do ušiju, pa kada bi morao ići u šumu po drva, uvijek bi poranio i kasno se uvečer vraćao kada nikoga nema po ulicama, da ga ljudi, a naročito djeca ne zadirkuju i kamenjem ne tjeraju. Još se pričalo da Alija nije nikada htio posjeći stablo, niti je sa drveta kresao mlade grančice. Biće daje od nekoga čuo da je i drveće živo i da je grijeh posjeći mlado drvo, pa se tog nauka uvijek pridržavao. Poranio Alija jednog jutra u drva, pa krene u šumu, po prilici na Vučju luku. Lutajući po šumi i tražeći suhih drva, začuje u toj pustinji dječiji plač, pa pođeda vidi šta je to. Na svoje veliko čudo ugleda u travi maleno dijete, tek rođeno, u koga je bilo upeklo sunce. Zamisli se, otkuda tako maleno dijete u šumi samo, bez matere? Sažali se na dijete, pa prvi put u životu odsiječe jednu sirovu lisnatu granu i pobode je djetetu više glave, da mu makar malo hlada načini, te odedalje da sakuplja drva po šumi. Odjednom ugleda kraj djeteta jednu ženu, svu u bijelim haljinama: kose joj raspletene pale niz leđa, a lice joj bijelo, prelijepo. Upita ga žena: „Jesi li ti nad mojim djetetom hladnačinio?”
Alija joj odgovori: „Jesam, da ga sunce neopali.”
A ta je žena bila vila, pa mu kaže: „Traži šta te volja, ja ću ti učiniti, jer si ti moje dijete sačuvao.”
Kaže njoj Alija Đerzelez: „Ja bih najviše volio da postanem jak i da budem junak!”
„Dobro”, kaže njemu vila. „Dođi ovamo i podo*i me malo.” Alija se primakne vili i podo*i njezina mlijeka.
Na to mu vila reče: „Vidiš li, Alija, onaj veliki kamen? Hajde, podig-ni ga malo od zemlje!”
A kamenje bio veliki, ne bi ga ni dvadeset ljudi s mjesta pomaklo. Primače se Alija kamenu i samo ga malo od zemlje odiže. Kaže mu opet vila: „Dođi ovamo i podo*i me još malo!” Alija to učini po drugi put, pa kada mu vila naredi da ponovo pokuša podići kamen, diže ga Alija kao od šale i daleko ga od sebe baci. Tako je on od vile svoju snagu dobio.
Kaže mu onda vila: „Kad prvi pazarni dan dođe, ti ćeš izaći na at-mejdan gdje se konji prodaju, da tražiš sebi konja. Naći ćeš jednu gubavu doratastu kobilu i pod njom doratasto ždrijebe. Kupi je pošto-zašto i čuvaj to ždrijebe dok ne bude naraslo za jahanje. Ako ti ikad dođe do velike nevolje – samo pozovi mene, ja ću ti uvijek u pomoć doći!” I u taj čas nestane i nje i njezina djeteta. Kad je došlo vrijeme prvom pazaru, uzađe Alija na At-mejdan da traži sebi konja. Naiđe jedna žena, goni kruške na gubavoj kobili, a pod kobilom doratasto ždrijebe. Alija se lijepo nagodi i kupi kobilu sa ždrebetom, pa ih odvede u gospodarevu štalu. Dan po dan, za godinu dana naraste to ždrijebe koliko drugo za tri godine. Jedne noći svrati Alija poslom u štalu, kad ima šta vidjeti: njegovo ždrijebe dobilo krila. Puštalo bi ih samo po noći, kada nikoga nema u štali ikada niko ne vidi, a ni Alija nije htio pokazivati daje dobio snagu i da je jak. Kada bi se god s djecom igrao, bacao kamena s ramena ili skakako iz mjesta —uvijek bi svima kamen odbacio i skočio dalje od svih. Dan po dan, dođe i ljeto, a s ljetom i vršidbe. Alija je vrho pšenicu s Husrev-begovim kćerkama u Sarajevskom polju, kad dođe glas da se Husrev-beg bije sa svojom vojskom negdje u brdima protiv Vuka Jajčanina, koji vodi na Sarajevo trista Jajčana. Alija se, kad to ču, krišom izvuče, te u štali osedla svog krilatog dorata i pojuri svom gospodaru u pomoć.
Husrev-beg se hrabro borio s Vukom Jajčaninom, ali je već bio posustao i stao uzmicati. Odjednom ugleda nepoznata junaka na krilatu konju kako mu juriu pomoć i začas rastjera neprijatelje oko njega. U toj trci rane Husrev-bega po ruci. Onaj nepoznati junak izvadi začas maramu iza pasa, te Husrev-begu poveza mišicu po kojoj su ga ozlijedili sabljom. Nije Husrev- beg stigao da ga upita ni ko je, ni odakle je, a već se junak dalje u borbu uputio, pa rastjera sve neprijateljei lijepo se negdje izgubi, kao da je u zemlju propao. Po vremenu, vrati se Husrev-beg kući s vojskom. Dođe kući. Pita ga žena kako mu je bilo na vojni, kako je prošao. Kaže njoj Husrev-beg da bi se loše svršilo ida bi bitku izgubili da se nije pojavio jedan nepoznat junak na krilatu konju, koji je svu vojsku Vuka Jajčanina rastjerao i sabljom isjekao.
„Kad su me,kaže, u tom boju u ruku ranili, taj mi je junak svojom maramom ranu zavio, eno marame u mojim bisa-gama!” Žena skoči da vidi, pa u bisage, izvadi maramu, stade je razgledati tamo i ovamo, pa reče Husrev- begu: „Ja znam, beže, čija je ovo marama! Ja sam ovu maramu našem slugi Aliji dala. I znam da ga dva dana nije bilo kad smo najviše posla imali, kada je vršidba bila.” Husrev-beg bfže poruči da mu dovedu Aliju. Dođe Alija, opet isti, kobajagi jadan i čemeran, ali Husrev-beg pred njirn na noge skoči, dočeka ga i kraj sebe na šiljte posadi: „Alija, ti si toliko godina u mene služio i zadužio si me, treba da ja tebe isplatim, nisi ti više za mene, da mi budeš sluga. Junak si ti veći odmene!” Te, bogme, lijepo ga isplati i oprosti se s Alijom. Od tada je Alija počeo po svijetu hodati i s najvećim junacima megdane dijeliti. Priča se da mu je po tome i prezime nastalo, jer ono (Đerzelez) znači„borac s buzdovanom”, biva buzdovandžija. Pričalo se da se, u staro vrijeme, ratovalo tako da bi carevi izabrali kakva junaka da ih zastupa u dvoboju s drugim carem, pa bi ti junaci na dvoboju bili umjesto careva. Kažu da su se tako nekada zemlje i gradovi osvajali. Tako je Alija Đerzelez više puta izlazio na megdan umjesto turskog cara i uvijek je megdan dobio.
Bilo je do nedavno u Sarajevu živih ljudi koji su zapamtili jednu šuplju brezu na Klokotima kod Kiseljaka, koju je buzdovanom probio Alija Đerzelez kada je ono gonio Vuka Jajčanina. Doskora su se, kažu, i na kamenu, pri dnu munare na Ulomljenici džamiji, mogle vidjeti u dubine za koje se vjerovalo da su otisci prstiju Alije Đerzeleza.
O smrti Alijinoj pjesme su pjevane i pričalo se narazne načine. Jedni su kazivali da ga je na “zovupolju kod Mrkonjića, u ljutoj Krajini, pogubio baš Vuk Jajčanin. Kažu da je on zatekao Aliju na molitvi, te mu se prikrao i sabljom ga posjekao, jer Alija, iako je vidio da će poginuti, nije htio da prekine molitvu. Jedna je pjesma spomenula kako je Aliju na pogubio neki hajduk Sava od Posavlja, ali teško da je tako bilo. Treba istinu govoriti, a do nje nije lako doći. Na Gerzovu polju i sada ima jedno turbe za koje se vjerovalo da je u njemu sahranjen Alija Đerzelez. Tome turbetu dolazio je svijet izdaleka, osobito oko Alidžuna (Ilindana), pa bi slavio uspomenu na ovog junaka. A stari su ljudi pričali da se buzdovan Alije Đerzeleza čuvao u Sarajevu, u tekiji „Sedmorice braće”, ali kada je jednom prilikom Sarajevo gorjelo, propao je tom zgodom i Alijin buzdovan.
(Iz knjige “Legende iz starog Sarajeva”, autora Vlajka Palavestre)