Piše: Jusuf Trbić
Borba protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu iznjedrila je istinske heroje, koji su obilježili svoje vrijeme i ostali zapisani u istoriji svijeta. Među fašistima, dakako, heroja nije bilo, niti se zna za njih, što govori o prirodi toga rata, o sukobu dobra i zla, svjetla i tame. Da bi neko herojstvom obilježio život, morao je biti na strani pravde. Zbog toga je srpski narod u tom ratu dao mnogo heroja, a u ovom posljednjem, u agresiji na druge, u velikosrpskom pohodu ka ostvarenju sna o Velikoj Srbiji, herojstva na njihovoj strani skoro da nije ni bilo. Osim ljudi kakav je , recimo, bio Srđan Aleksić, koji je svojim životom zaštitio čovjeka druge nacionalnosti.
Veliki pisac Mirko Kovač je pisao : “ U ovom ratu nije bilo ni jednog viteškog detalja, nijedne slavne bitke, ničega za “slavu i hvalu”, jer to je bio rat jajara i palikuća, koljača i pljačkaša…”
Heroj se ne može postati tako da se ubijaju civili, da se pale živi ljudi, da se iz sigurne daljine granatama i snajperskim mecima gađaju djeca, da se progone nevini. Heroj ne može biti onaj ko sprovodi fašističku ideologiju, onaj ko muči ljude u logorima, protjeruje ih iz zavičaja, organizuje genocid, ubija gradove i sela. Heroji ne mogu biti Arkan, Milan Lukić, novokomponovane četničke vojvode, etnički čistači, Škorpioni, niko iz te zločinačke bulumente koja je osramotila svoj narod, a drugima donijela neviđene patnje. Zbog toga se sjećamo istinskih heroja, onih čija imena danas uklanjaju nastavljači fašističke tradicije, bacajući čitavo jedno slavno vrijeme u mrak zaborava.
Radojka Lakić, Fadil Jahić Španac, Veselin Gavrić, Veljko Lukić Kurjak, Rodoljub Čolaković – samo su neki od istinskih heroja, koji su oblilježili našu istoriju. Nemoguće je pisati o svim takvim ljudima, nemamo toliko prostora, ali neke ipak ne možemo izostaviti. Zbog ljudi koji odolijevaju neljudskim vremenima i zbog onih koji će tek doći.
…………………
Priču o semberskim narodnim herojima iz Drugog svjetskog rata ne možemo ispričati bez Branka Stojanovića Krvavog, Mirka Filipovića, Hamze Hamzića, Voje Ivanovića Crnogorca. Njih su njihovi saborci, među hiljadama junaka, proglasili herojima. A oni su dobro znali ko je ko.
Ostaju mnogi drugi, koji su svojom krvlju zalili ovu zemlju. Nadam se da će se istina o njima ponovo ispisati u nekim vremenima boljim od ovih današnjih.
………………………
Poznavao sam Branka Krvavog. Bio je prijatelj moga oca, i dolazio je ponekad da ga vidi. Visok, korpulentan, s nasmijanim očima, pun vedrine, nikako mi nije ličio na čovjeka koji je za zlikovce svih fela bio strah i trepet. A legenda o njemu nastala je na početku rata, i stalno je rasla, da bi kulminaciju dostigla u času kad je konačno presudio čuvenom četničkom vojvodi Radivoju Keroviću. A to se zbilo nakon završetka rata.
Ali, da krenemo redom.
Branko Stojanović je rođen 11. oktobra 1923. godine u selu Mirosavci kod Lopara, u zemljoradničkoj porodici. Već u novembru 1941. godine stupio je u Majevički partizanski odred i odmah se iskazao nesvakidašnjim junaštvom, pogotovo u borbama kod Teočaka i u Gornjoj Čađavici. A u blizini Vukosavaca, usred četničke ofanzive, ustao je s mitraljezom u rukama i sam krenuo na neprijatelja. Za njim su pošli i ostali. Tada su ga četnici dobro zapamtili. Ali nisu mogli ni sanjati šta ih još čeka.
Kao borac 6. istočnobosanske brigade istakao se u borbama u okolini Srednjeg i Čevljanovića kod Sarajeva, kod Okruglice i na Stanarima, gdje je bio ugrožen Glavni štab za BiH, i u borbama kod Vlasenice, a prava legenda je postao nakon čuvene bitke na Maleševcima, kad su partizani teško porazili četničke snage.
Pričao mi je o tome, i ja to iznosim kratko, po sjećanju. Pričao mi je da su on i Kurjak voljeli i poštovali Fadila Jahića Španca, a kad su Kerovićevi četnici podmuklo pobili Štab odreda, početkom 1942. godine, zakleli su se da će ga osvetiti. I to se dogodilo u Maleševcima, kad su partizani opkolili velike četničke snage. Rano ujutro, 28. novembra, njih dvojica su prvi krenuli u juriš. Branko je s mitraljezom upao u rov, i ništa ga nije moglo zaustaviti. Nastavio je da juriša i kad je teško ranjen. Sav krvav, s jednom rukom koja je visila na tijelu, gonio je četnike, i čim bi ga ugledali, vikali su : “ Bježi, eno ide onaj krvavi!” Tada je i dobio nadimak, koji je, kao ledeni strah, odjekivao u srcima zločinaca sve do kraja rata, ali i kasnije. Nakon liječenja u Trnovi, Branko je postao komandant bataljona u Majevičkom odredu i istakao se u bezbroj bitaka.
Zapamtio sam njegovu priču o tome kako je, sa svojim borcima, kružio terenom bez prestanka. Pojavljivali su se gdje im se niko nije nadao, i bili su za četnike prava noćna mora. Nije ni malo krio da je pobio mnogo zločinaca.
“ Ubili smo ih dosta u borbi, i ja i moji borci”, pričao je, “ a kad bih uhvatio nekoga za koga sam sigurno znao da je zločinac i koljač, takvome nije bilo spasa. Jednom smo zarobili mladog četnika, znali smo ga, bio je pravi koljač. Al ga spasio komandant, veli : daj da mu sudimo. Ispostavilo se da je bio maloljetan, nešto je odležao, pa ga pustili. Odmah nakon rata, čujem ja da on opet nešto rovari. Radio je kao brico, pa ja poručim mom komandantu : “Idi sad ti da te on brije, ako smiješ.” A njemu pošaljem čovjeka da mu prenese poruku : “ Poručio ti Branko Krvavi, ako još jednom čuje da to radiš, nema ti spasa.” Sutradan je nestao, i niko ga ovdje više nije vidio.”
Tačku na legendu o Krvavom stavio je događaj iz prve poslijeratne, 1946. godine, kad je Branko, kao komandant bataljona 2. brigade KNOJ-a, koja je imala zadatak da se obračuna s preostalim četnicima, koji su se krili na Majevici, sustigao vojvodu Radivoja Kerovića.
“Njega sam tražio još od pogibije Fadila Španca”, pričao mi je, “i nikako da ga nađem. Nakon sloma fašizma, glavnina četnika je pobjegla s Nijemcima, a on je, uz još neke, ostao na Majevici i uporno se krio. Kad smo opkolili njegov štab, rekao sam saborcima da niko na njega ne puca, on je moj. Vidio sam ga kako bježi kroz prozor, pa sam krenuo za njim. Poslije su izračunali da sam trčao, prateći ga kroz duboki snijeg, skoro 30 kilometara. Išao bih ja još, ali on više nije mogao. Svalio se u snijeg, a ja sam zalegao i nanišanio. Podigao se malo i zavikao : “A što si se ti toliko navalio na mene?” Tad sam ga skinuo. Bio je to kraj moje duge potjere, bilo je to ostvarenje zakletve koju sam dao sebi i Kurjaku.”
Branko je u JNA ostao i nakon rata, do penzije. Za narodnog heroja je proglašen 24. jula 1953. godine.
Umro je u Beogradu 10. avgusta 1981. godine.