Piše: Avdo Huseinović
Rijetko pišem posljednjih mjeseci.
Glavni razlog su nagomilane organizacione obaveze, pred važne projekte koje pripremam.
Ipak, ovo što se posljednjih dana, u apsolutnoj informativnoj tišini dešava u Višegradu, ne mogu nijemo posmatrati. I pored temperature od 39 stepeni, dok me trese neka čudna groznica, srce me natjeralo da pokušam skrojiti koji redak teksta.
Ne poznajem hrabriju ženu od Bakire Hasečić.
Ustvari, vrlo je malo muškaraca koje bih mogao na top listi hrabrosti staviti u njenoj blizini. Bošnjaci, oboljeli od opake bolesti poznate kao „zaborav genocida“, ponovo nezainteresovano posmatraju borbu ove bošnjačke heroine, koju svakodnevno vodi u višegradskoj Pionirskoj ulici, mjestu gdje se desio jedan od najstrašnijih zločina na evropskom tlu, nakon Drugog svjetskog rata.
Danima, srpske vlasti u Višegradu vrše teror nad Bakirom i ljudima koji rade na obnovi i uređenju kuće u kojoj su zapaljeni Bošnjaci Višegrada. Sve se to dešava na nekoliko stotina metara iznad mjesta, gdje se izgradnjom turističkih atrakcija u režiji izdajnika našeg naroda, pokušavaju pokriti zločini nad višegradskim Bošnjacima.
Kad je prije nekoliko godina u selu kod Bugojna, jedna djevojčica u crvenoj dukserici iz bijele kante, u nabujali Vrbas bacila nekoliko štenadi, sve nevladine organizacije su se danima opteretile tim činom. Nema medija u regionu koji nije prenio tu šokantnu vijest.
Malo koji Bošnjak kojeg sam tih dana sreo, nije bio zadeveran tragičnom sudbinom bugojanskih kerova.
Međutim, kad se vrši teror nad ženom, koja predstavlja naše silovane sestre, u njenom pokušaju da se obnovi kuća zla i da se od nje napravi spomenik za 64 mučki zapaljena civila, koje je 14.juna 1992.godine sa svojim monstrumima zapalio Milan Lukić, šira javnost ostaje nijema. O važnim ljudima i organizacijama iz našeg bošnjačkog korpusa da ne govorimo. Ne oglašava se ni onaj Darko Brkan, ni Pokret „Dosta“, a ni mnoga udruženja koja se bore za prava boraca, invalida…
Svjedočim, ovdje na ovom dunjalučkom proputovanju, da je Bakira zasigurno jedna od najvažnijih ličnosti koju trenutno imamo. Već 18 godina ona ruši miran san zločincima.
Zbog nje krvnici nemaju mira ni u Višegradu, ni u zatvoru u Foči, ni u Beogradu, Užicu, Sidneju, Štokholmu, Sarajevu…
Svjedočim da je Bakira više za pravdu i pravo žrtava genocida učinila nego svi tužioci Tužilaštva BiH zajedno.
 Bakira i general Atif Dudaković |
Ona je sprovodila i sprovodi privatne istrage o najvećim krvnicima nad našim narodom. Kako to radi, to samo Gospodar i ona znaju. Svjedočim, da je mnogo puta do sada natjerala tužioce da rade svoj posao. Prošle godine u ljeto, tužioci su otišli na kolektivni godišnji odmor, a i ratni zločinci koji se godinama kriju po inozemstvu, došli na godišnji odmor u mjesta svojih zločina. Dobili haber da ilegalno uđu u Bosnu, da neće biti hapšeni jer tužioci kolektivno odmaraju. Tu podvalu je jedino dešifrovala Bakira i danima pratila i upratila ratne zločince, kako iz Srbije ilegalno dolaze u Podrinje. I, onda podiže žestoku potjeru u kojoj tužiocima, čak i prijetnjama da će sve iznijeti u javnost, „kvari“ godišnji, kako bi ulovili one za koje godinama tvrde da se nedostupni pravdi jer se nalaze van BiH.
Bila je to akcija hapšenja za pravne anale. Jedan od tih krvnika je strijeljao preko 50 Bošnjaka i upravo mu se suđenje privodi kraju. Nakon 18 godina skrivanja po Francuskoj, Španiji, Rusiji, pa čak i Južnoj Africi, dolijali su zahvaljujući Bakiri u ljeto 2012.godine.
Jedan krvnik koji je ubijao i silovao, tokom suđenja pred Sudom BiH je zaplakao i zamolio sudiju da ubuduće ne dozvoli Bakiri prisutvo na njegovom suđenju. Objašnjenje je bilo da ga „uništava“ njeno prisustvo. Kada me prije tri godine tužio monstrum iz Višegrada Željko Lelek, da sam mu narušio ugled i nanio duševnu bol, vidio sam u sudnici sarajevskom Općinskog suda, da se taj monstrum, koji izdržava 16-godišnju zatvorsku kaznu u Foči, sledio i totalno izgubio samo na jednu Bakirinu opasku iz publike.
Jedan od najvećih problema, kada su danas u pitanju suđenja ratnim zločincima, jesu svjedoci. I tu je Bakira bez premca.
Koliko je samo kilometara prešla, neprospavanih noći provela, svoje energije i sredstava potrošila da obezbijedi svjedoke za važne procese koji su se vodili za ratne zločine, kako u Haagu, tako i pred domaćim sudovima.
Mnoge svjedokinje – žrtve silovanja, imaju strašan psihički problem ponovo stati oči u oči pred svog mučitelja. I, tu je Bakira uradila više nego svi sarajevski psihijatri zajedno i oni kojima je posao da obezbijede i pripreme svjedoka za suđenje.
NA BIKAVCU U VIŠEGRADU: Bakira i Avdo Huseinović na temeljima kuće Mehe Aljića gdje su zapaljena 72 Bošnjaka |
A, šta se desilo tog 14.juna 1992.godine u višegradskoj Pionirskoj ulici, ne treba posebno objašnjavati. Monstrum Milan Lukić sa svojom bandom, zapalio je 64. bošnjačka civila, izbjeglih iz obližnjeg sela Koritnik. Sve koji su pokušali da pobjegnu kroz prozore, ubijali su hicima iz automatskog oružja. Među žrtvama je bila i beba stara samo dva dana koja još nije bila dobila ni ime, dijete Senada Kurspahića. Lukić je 13 dana kasnije, skoro identičan zločin ponovio u obližnjem naselju Bikavac, kada je u kući Mehe Aljića, zapalio 72 ljudi. Srbi su svjesni opasnosti koja dolazi od Bakire Hasečić. Ona je jedna od rijetkih bošnjačkih osoba iz Podrinja, koja je direktno stala na megdan Dobrici Ćosiću i njegovom novom projektu, koji je naložio srpskom narodu i koji taj narod bez pogovora sprovodi u djelo. Ćosićeva naredba glasi: „Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu o bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata su ključna zadaća Srba. Mislim da je Republika Srpska poslednja odbrana srpske istine“.
Bakira će, ako Allah dž.š. da, i bez šire podrške našeg naroda, nevladinih i vladinih organizacija i probosanskih medija istrajati i pobijediti Ćosićeve sljedbenike i biti inicijator gradnje spomen obilježja i na drugim mjestima, gdje su Bošnjaci ubijani u Podrinju jer ona je svjesnija od većine Bošnjaka, da je kapitalna važnost Drine za sudbinu Bosne i da nam je osnovni zadatak da Koziju ćupriju vratimo na Drinu jer tamo nam je granica sa Srbijom i Crnom Gorom.
(26.10.2013)
(bosnjaci.net)