Piše: Jusuf Trbić
Kraj marta i početak aprila – to je ponor u čiji gusti mrak svake godine potonemo mi, koji se sjećamo onog džehenemskog vakta koji se sručio na naše glave i sav naš život okrenuo naopako. Utorak je bio, posljednji martovski dan, kao i danas. Grad se tresao u groznici. Napetost se osjećala u zraku, svi su nešto čekali, a nisu znali šta. Ulice puste, prozori zastrti, činilo se da će zrak eksplodirati. Još ranije se čulo da poznati kriminalac i ubica tadašnje tajne policije – Željko Ražnatović Arkan, s nekakvom dobrovoljačkom jedinicom čeka s one strane Drine i da će upasti u Bijeljinu. Pisao je o tome i bijeljinski propagator zla, Pero Simić. Strah se polako uvlačio u duše. Mladi ljudi su se počeli okupljati, najviše u dvorištima džamija, da vide šta će i kako će. Niko nije mogao ni pretpostaviti šta nas čeka.
A sve je počelo mnogo ranije. U Bijeljini je jedna stranka, SDS, uzela svu vlast, pozivajući se na referendum srpskog naroda, inicirala formiranje Srpske autonomne oblasti “Semberija i Majevica”, kao “nedovojivog dijela SR Jugoslavije”, istjerala sve odbornike Bošnjake iz Skupštine opštine, posmjenjivala sve direktore koji nisu bili Srbi ( osim malog broja lojalnih, koji su i kasnije oduševljeno odigrali ulogu bošnjačkih izdajnika). Na isti način “očišćeni” su redovi rezervnog sastava vojske i policije i Teritorijalne odbrane, formirani su krizni štabovi po selima i mjesnim zajednicama, Srbi, pogotovo po selima, naoružani su do zuba, napravljeni su planovi etničkog čišćenja davno prije nego što je ispaljen prvi metak. Sve je već bilo spremno kad je 9. januara proglašena fantomska Srpska republika BiH, na teritorijama na kojima su Srbi malo gdje bili u većini. U sastav te nove srpske države ušla je čak i Posavina, u kojoj je bilo samo 20 posto Srba, kao i gradovi pored Drine, u kojima su Srbi bili u manjini. Naivni Bošnjaci, Bosanci i Jugosloveni nisu htjeli da vide ono što je bilo očigledno : takva tvorevina mogla je postojati samo na temelju velikog zločina – etničkog čišćenja, protjerivanja i ubijanja pripadnika nepodobnih naroda. Jer, “država za sve Srbe”, kako su tepali Velikoj Srbiji, imala je suviše nesrpskog stanovništva, i da su joj pripojene sve teritoriije koje su svrstane u “srpski etnički prostor”, u toj državi bi bilo jedva natpolovična većina Srba. Za kratko vrijeme, oni bi činili manje od polovine stanovništva, što bi Veliku Srbiju pretvorilo u iluziju. Radovan Karadžić je bio sasvim jasan za govornicom Skupštine BiH, kad je zaprijetio da će nestati i Bosna i muslimanski narod. Oni koji su htjeli da znaju – znali su da nam se sprema pakao. Mi nismo željeli da znamo, još smo se tješili da nismo nikome krivi, da nas nije briga za politiku, da sve to može proći i bez nas…Nije nam bilo dovoljno ni saznanje da se bivša JNA ubrzano pretvorila u srpsku vojsku, koja je raspoređena po cijeloj Bosni. Oko Sarajeva je JNA iskopala rovove i cijevi artiljerije okrenula prema gradu. Kad su novinari pitali generala Kukanjca zašto je to tako, on je kratko izustio – vojna tajna.
Vojna tajna su bila i utvrđenja na Majevici, i obruč oko Tuzle, i tenkovi oko Bijeljine i Janje, i donošenje Ustava nove srpske države i njeno potpuno odvajanje od BiH. Ništa od toga mi nismo htjeli da znamo.
U utorak, 31. marta uveče, niko od nas nije znao šta da radi. Nesvjesni onoga što dolazi, neki su odlučili da postave improvizovane barikade na ulicama, da spriječe te nekakve arkanovce da uđu u mahale. A oni su to jedva čekali. Barikade su bile kao od papira – napravljene od kanti za đubre, ručnih kolica, “koza” za testeranje drva, i poslužile su samo kao opravdanje za kasnije zločine. U blizini moje kuće, na kraju Majevičke ulice, prema džamiji, sutradan je neko dovukao kamion i popriječio ga na cesti. Ubrzo su stigli ljudi u novim šarenim uniformama, i dovezli protivavionski mitraljez. Za tili čas, smijući se, tako su izrešetali kamion, da više nije bio ni za šta. Arkanovci su dovedeni s jasnim ciljem : da pokažu kako se ubijaju bošnjački civili, kao glineni golubovi, i da za to niko neće odgovarati; uz to, da Bošnjacima najave šta ih čeka. Bijeljina je bila potpuno u rukama SDS-a, opkoljena srpskim selima sa svih strana, pod punom kontrolom, tako da ni muslimanska ptica nije mogla da proleti. I sve je bilo spremno za generalnu probu rata. Za arkanovce i njihove domaće pomagače sve je to bila dječija igra. Bio je to pravi teatar, brižljivo režiran i izveden, krvavi teatar u kojem nije nedostajalo ni glumaca, ni režisera, ni pomoćnog osoblja, a i publika je sve više uživala.
S arkanovcima su hodali domaći “rodoljubi”, najčešće četnici, da im pokažu koga treba, a koga ne treba. A Arkanovi kriminalci su se sunčali na krovu Robne kuće, odmarali se u kafani Doma omladine, pozirali kamermanima i fotoreporterima, dovedenim iz Beograda i Novog Sada. Ugođaj je za njih bio potpun.
Kad su, narednih dana, leševi civila preplavili bijeljinske ulice, mnogima od nas razbistrio se mozak. Ali, bilo je već kasno.
Utorak 31. mart otvorio je vrata najkrvavijeg aprila u bijeljinskoj istoriji. Ono što se tada događalo ne smijemo zaboraviti, nikada. Ni zaboraviti, ni oprostiti. Bar ja to nikada neću moći.