MIĆO KRAVA
Vrijeme ne možeš vratiti, ali ti ono može vratiti mnogo toga što si pomislio, rekao, doživio. Sve zavisi koliko si ti svjestan te sudbinske zakonitosti da te nešto, nekad rečeno ili učinjeno, sustigne negdje u hodu vremena. Ne treba se okretati ni zastajati, ono samo iskrsne ispred tebe u nekom od tvojih strahova, u nekoj od tvojih nadanja ili nekoj “deja – vu ”situaciji. I, nekako imam osjećaj, što mi je hod usporeniji, da su mi ta sustizanja sve češća, sve mi je manje vremena potrebno da ih prepoznam i sjetim se svojih riječi, postupaka, doživljaja.
Odrastala sam u ulici u koju se s osmijehom ulazilo. Mnogo cvijeća, mnogo stabala voćki, mnogo djece i, naravno, galame. Djeca su se igrala, svađala, tukla, pa su se onda majke svađale, psovale, nisu pričale mjesecima, a onda se mirile i pile opet kafu zajedno.
”Šta ćeš, djeca ko’ djeca”.
Ali, te psovke su me uvijek zbunjivale, jer ponekad nisam znala jesu li to psovke, tepanje, prave kletve ili opet kletve – tepanje. Bile su upućene tuđoj, svojoj i nepoznatoj djeci, komšinicama iz iste ulice, ali i iz drugih ulica.
I, eto, sustiže me! Odnekud izroni ono: ”Dabogda crkla! ” izrečeno u ljutnji jedne bake. Nije rekla meni (a vjerovatno je i meni nekad govorila ), ali je rekla svojoj unuci s kojom sam se igrala u tim trenucima. Sedmogodišnjoj djevojčici koja sve bukavalno shvata to je zaparalo uši, ali smo nastavile da se igramo kao da ništa nije bilo rečeno. I sutradan se Svetlana razboli! Gle čuda i kletve! ”Dabogda crkla”, zvonilo je u mojoj djetinjoj glavi, baš onako izrečeno kako je izrekla baba Zorka. I kada je mama sutradan rekla da se Svetlana razboljela, ja sam joj rekla da ju je baba uklela. Nasmijala se baš ovako kako se ja sad smijem i rekla da to baba bez veze lupeta i da to nije ništa. I stvarno, Ceca nije ”crkla”, a baba Zorka se dobro brinula o njoj.
I tako prođe pola vijeka i opet se susretnem s njom u svojim mislima, u sjećanjima potaknutim čekanjima, strahovima, ljubavlju, brigom. Sjetila sam se dana kad je njen sin otišao u Švajcarsku na ” privremeni rad”. Došao je da se pozdravi i sa mojm mamom. Nije bio polupismen kao mnogi koji su prije njega otišli. Učiteljska škola, prosječan učenik, moderan, duge kose i velikih solufa. Zvao se Mićo, ali je imao čudan nadimak – Krava. Sjećam se da je i moja majka bila tužna, a kako je babi Zorki bilo, samo Bog zna (ali to sam shvatila i pomislila tek poslije pola vijeka)!
Prolazile su godine, redali su se događaji u mojoj ulici. Uglavnom su to bila vremena koja pamtim više po rođenjima, polascima u školu, rođendanima, a slabije po sahranama i tužnim ispraćajima. Mićo Krava je svake godine dolazio. Volio je Bijeljinu skoro kao i Babu Zorku.
Ispočetka je dolazio sam, pa je onda doveo Zlatu, simpatičnu i lijepu djevojku iz Marofa, koja je kao i on novi život pronašla u Švajcarskoj. Zlata je obje svoje kćerke rodila u Bijeljini, jer je tako Mićo želio. Svaki njihov dolazak iz daleke Švajcarske bio je veseo, bučan, i svi smo izlazili u dvorišta jer bi Mićo “legao” na sirenu najnovijeg volva. Htio ne htio morao si izaći da vidiš o čemu se radi. Širila je baba Zorka ruke i grlila Miću, a Zlata bi snimala sve kamerom. Snimala je babu Zorku, djeda Milana, Cecu, snimala je radost na njihovim licima. Snimala je dvorište prepuno cvijeća, iscvjetalih žutih dalija i žute „lude žene“, kadifica i svašta nečega. I mi smo se smijali, što od radosti, što zbog kamere, što zbog lijepog iznenađenja, a neki i zbog neke teatralnosti koja se mogla osjetiti u tim dolascima.
I nastavile su godine da prolaze, da se redaju jedna za drugom. Počeo se obnavljati krug. Točak sudbine se opet gotovo vratio na tačku odakle je sve i započelo. Zahuktalo se vrijeme i izbacilo nas iz orbite djetinjstva i postali smo odrasli i Ceca, i ja, i sva ona djeca u našoj ulici. A baba Zorka je još uvijek jednom godišnje dočekivala svog Miću i vjerovatno posmatrala kako postajemo ozbiljniji, kako postajemo roditelji i kako se i mi svađamo zbog svoje djece, ali nekako umjerenije, bez psovki i glupih kletvi.
I ja sam postala majka. Prvi, ali ne i posljednji put. Igrala sam se sa svojim sinom, mazila, pazila, ali i tukla onda kada riječju nisam mogla doprijeti do njegovog malenog mozga i objasniti mu zašto nešto ne smije da radi. Moja ruka nije boljela po zadnjici, ali je bila kazna, baš kao i ruka moje majke mnogo godina prije toga. Nisam psovala, nisam klela. Ali sam znala pokazati da sam ljuta. I u toj ljutnji nisam primjećivala poglede babe Zorke, nisam primjećivala njen cvijetnjak i žute dalije, a ni nju kako sjedi u svojoj bašti.
A, onda jednog dana, ljuta zbog nečega što je uradio a što nije smio, galamila sam na njega i objašnjavala mu zašto to ne smije raditi i ne baš nježno dotakla njegovu stražnjicu. I dok je on trepatao onim svojim okicama i gledao u mene, a ja okretala glavu u stranu, čula sam babu Zorku. Stajala je naslonjena na svoju kapiju i zvala me. Pogledala sam je i vidjela kako dlanom dodiruje svoj obraz.
“Nemoj ga tući”, rekla je tužno. ”Ja sam tako nekada tukla moga Miću i galamila na njega, a sad mi je žao “.
”Ma”, rekla sam , “da mi je dočekati da bude kao vaš Mićo, pa makar ga tukla svaki dan!”
Rekla sam to sa osmijehom i spustivši ton, više da bih je utješila nego što sam tako pomislila. Ona se nasmiješila, ali ostalo nisam vidjela jer se okrenula i otišla.
I, eto, prođoše opet godine. Mnogo se toga izdešavalo, mnogo oblaka prešlo mojim nebom, i lijepih, prozračnih, bijelih, veselih, ali i onih tamnih, crnih, zloslutnih. Nema me više u Bijeljini, ali nema ni babe Zorke. Moja ulica više ne liči na sebe, mada još tamo ima mnogo cvijeća i poneki dio nje i sad miriše na djtinjstvo i mladost. Ali, život se pobrinuo da mi vrati ovo sjećanje, da mi vrati moje riječi kao kaznu ili kao nagradu, kako u kom trenutku to rastumačim sama sebi. Otišao je baš kao i Mićo. Onaj mali tvrdoglavi dječak postao je veliki dječak, pa mali momak, pa veliki momak, pa odrastao čovjek. I otišao.
Otišao za svojim željama i za svojim snovima. Ja sam ostala u dvorištu punom cvijeća, sa strahovima koje skrivam, sa brigama koje nosim, sa svojim sjećanjima koja se vraćaju i opet nestaju bivajući potisnuta svakidašnjicom. I čekam…Čekam da raširim ruke, da zagrlim, da poljubim. Uskoro će, znam!
(nastaviće se)