Piše: Saud Grabčanović
3. Nosilac „Zlatne medalje za hrabrost“ iz Bijeljine Uzejr-aga Harčinović
Uzejr-aga Harčinović je rođen je 1892. godine u Bijeljini, a poginuo je 27.7.1916. godine u Prvom svjetskom ratu u bitci na rijeci Pijavi u sjevernoj Italiji. Uzejr je bio veliki junak austrijske vojske, a poginuo je vrlo mlad, sa samo 23 godine. Nije se ženio, bio je momak te nije ostavio potomstvo. Otac mu je bio Omer-aga Harčinović, koji se bavio preradom kože i izradom papuča i drugih predmeta od kože. Harčinovići su inače porijeklom iz Užica, gdje su ih komšije Srbi zvali Rčinovići, a u srpskim dokumentima iz tog vremena Rčinovići se spominju u vrlo negativnom kontekstu kao veoma bahati nasilnici kojih su se Srbi u Užicu veoma plašili! (S. Ignjić : „Užička nahija“, Beograd 1961.). Omerovi preci su se 1862. godine najprije doselili iz Užica u Gornju Aziziju (Bosanski Šamac) a Omer-aga se iz Šamca krajem 19. vijeka preselio u Bijeljinu, gdje je otvorio radnju. Do rata mlađani Uzejr je radio sa babom u njihovoj manufakturnoj radionici za izradu papuča u Janjica čaršiji, koja se nalazila u blizini današnje Robne kuće u Bijeljini.
Uzejr Harčinović je je bio učesnik Prvog svjetskog rata u vojsci Austro-Ugarske. Bio je pripadnik BH FJB Nr.3. (BH lovački bataljon), 6. kompanija. U austrougarskoj vojsci nosio je čin Gefreitera (razvodnika). Bio je veliki junak, a za svoje zasluge i iskazanu hrabrost u ratu bio je nagrađen najvećim odlikovanjem K&K monarhije u Prvom svjetskom ratu „Zlatna medalja za hrabrost“. Uzejr je imao brata Zećira koji je bio dvije godine mlađi od njega i koji je takođe kao vojnik učestvovao u Prvom svjetskom ratu.
Malo „čudo“ iz Bijeljine, najmlađi vojnik K&K monarhije Elez Dervišević
U ovom radu ne mogu a da ne spomenem najmlađeg dječaka-vojnika koji se borio u redovima austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu. Taj je dječak u to vrijeme proslavio naš grad, za čije se ime tada čulo širom Evrope i svijeta! O tom vojniku-dječaku iz Bijeljine pisale su austrijske novine i novine širom Monarhije, Evrope i svijeta, a objavljeno je više književno-istorijskih radova od kojih je svakako najpoznatija knjiga „Bošnjaci dolaze“ ( „Die Bosniaken kommen“ ) koju je napisao austrijski pisac Werner Schachinger .
Dječak-vojnik Elez Dervišević rođen je u uglednoj bošnjačkoj porodici u Bijeljini 1901. godine od oca Sulejman-age Derviševića, koji je bio bogati trgovac, i majke Munevere. Porodica Dervišević se u Bijeljinu doselila iz Prizrena na Kosovu nakon 1878. godine. ( M.Grabčanović, „Bijeljina i Bijeljinci“, strana 161). Elez je imao dva brata – Mehmedaliju i Osmana i sestru Safiju. Njegov bogati otac je želio da njegovi sinovi završe visoke škole. Pošto je Bijeljina u doba Austro-Ugarske imala samo jednu srednju školu i to trgovačku, Sulejman-aga Dervišević je svog najstarijeg sina Mehmedaliju poslao u Tuzlu na školovanje u Realnoj gimnaziji. Nešto kasnije u istu školu u Tuzli Sulejman je upisao i svog najmlađeg sina Eleza. Sulejman je želio svoje sinove, nakon što završe gimnaziju u Tuzli, da pošalje u Beč na studije. Njegov srednji sin Osman je ostao u Bijeljini gdje je pohađao Trgovačku akademiju i radio u očevoj trgovini. Kada su 28. juna 1914. godine odjeknuli kobni pucnji u Sarajevu, kojima su usmrćeni prestolonasljednik nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija, što je bilo povodom Prvog svjetskog rata, Mehmedalija je bio učenik 7. razreda Realne gimnazije u Tuzli, a Elez je bio učenik prvog razreda iste škole. Nakon početka Prvog svjetskog rata, braća Dervišević su napustila školu u Tuzli i pridružila se „šuckorima“ na Drini. Elez je tako postao pripadnik austrougarske vojske i to kao najmlađi vojnik u Prvom svjetskom ratu. Kada je postao vojnik Elez Dervišević je bio star samo 11,5 godina! U borbama na Drini poginuo je njegov brat Mehmedalija.
Kada je Italija u maju 1915. godine objavila rat Austro-Ugarskoj, u Brezovom Polju, 25 km udaljenom od Bijeljine, nalazio se češki 1. bataljon pješadijskog puka br. 91, koji je dobio naređenje da ide na Soški front. Pored češkog bataljona, u Brezovom Polju je tada bio lociran i zaštitni bošnjački bataljon u kojem je bio mali Elez. Pošto je Elez dobro znao taj kraj, često je pomagao oficiru češkog bataljona Aloizu Martineku oko nabavke hrane za vojsku. Kada je češki bataljon krenuo na Soški front, oficir Aloiz Martinek je zamolio komadanta tamošnjeg zaštitnog korpusa da mu da Eleza za vodiča preko Save i Slavonije, na šta je ovaj pristao. Mali Elez je bio dodijeljen tom puku kao ispomoć. Po dogovoru komandanta zaštitnog korpusa i Martineka Elez se nakon prelaska Save i dolaska u Vinkovce trebao vratiti nazad u Bosnu u svoju jedinicu. Međutim, po ispunjenju tog zadatka Elez se nije vratio u svoj korpus nego se neprimjetno ukrcao kao „slijepi putnik“ na voz sa vojskom, te tako otputovao na Soški front i postao vojnik češkog bataljona. Malog Eleza su primijetili tek kad su stigli na Soški front. Aloiz Martinek je odmah naredio da se mali Elez ne smije pojaviti na prvoj liniji. U prvoj fazi učešća u ratu Elez je bio kurir i „maskota“ češkog bataljona koja je svojom pojavom uveseljavala vojnike. (Werner Schachinger„Die Bosniaken kommen“ str.261.)
Mali Elez je želio vidjeti hrabre Bošnjake u akciji na Soči, te je molio zapovjednika mitraljezaca da ga povede sa sobom. Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bošnjaci iz Trećeg bošnjačkog regimenta napali i pregazili italijanske položaje. Sljedeće je noći Elez sa još jednim oficirom zarobio tri italijanska vojnika, zbog čega su ga unaprijedili u čin korporala. Sa 14 godina Elez je postao najmlađi korporal (kaplar) u austrougarskoj vojsci. Na Soškom frontu je upoznao jednog od najhrabrijih Bošnjaka Osmana-agu Hadži-Grabčanovića iz Bijeljine, koji je bio dobitnik Zlatne medalje za hrabrost i mnogih drugih austrougarskih odlikovanja. Osman-aga je bio poznat po tome što je u borbu uvijek ulazio naoružan samo jataganom i buzdovanom! Italijani su panično napuštali svoje položaje i bježali kada bi čuli da dolazi taj strašni gorostas, koji redom kolje njihove borce. Nedugo zatim, na dječakovu žalost, strašni Osman je poginuo! (Werner Schachinger„Die Bosniaken kommen“ str. 263.)
Nakon 19 mjeseci vojne službe i mali Elez je bio ranjen. Pogodio ga je geler u donju vilicu, a oficir Martinek ga je poslao u bečku bolnicu. Kad je došao u bečku bolnicu, posjetila ga nadvojvotkinja Izabela. Pošto je ozdravio smjestili su ga u dvorac “Wielburg” koji se nalazi u Bečkom predgrađu Baden. Tu ga je upravnik dvorca Kirajn predao Johanu Ernsthaleru, koji je bio činovnik na dvorcu. Johana i njegovu suprugu je za Elezove odgajatelje odredila nadvojvotkinja Izabela. Elez je tako bio smješten u kuću svojih odgajatelja. Porodica Ernsthaler je malog Eleza prihvatila sa velikom ljubavlju i pažnjom. Elez je zapisao da se nakon nekoliko dana osjećao kao da je u svojoj rodnoj kući u Bijeljini! Elez je za kratko vrijeme savladao njemački jezik i Ernsthalerovi su ga upisali u Helensku školu u Badenu. Prilikom posjete Badenu, glavnom sjedištu K&K vojske, malog Eleza je upoznao i bugarski kralj Ferdinand I. ( Coburg-Gotha). Mali Elez je stajao pred njim u uniformi sa lagano nakrivljenim fesom, pa ga je kralj na njemačkom upitao: “Jesi li ti Turčin ?”,Elez je kao iz topa odgovorio:“Ne, ja sam Bošnjak, Austrijanac!”. (Werner Schachinger„Die Bosniaken kommen“ str.264/ 268.)
Nakon Prvog svjetskog rata i sloma Austro-Ugarske, Elez se vratio u Bijeljinu, gdje je najprije radio kao bankarski činovnik uz pomoć Ademage Mešića. Kasnije, nakon što je u Mađarskoj dobio novčanu pomoć od svoje pomajke iz rata, austrougarske nadvojvodkinje Izabele, on se bavio trgovinom. Učestvovao je i u II svjetskom ratu na stani Nijemaca i NDH, a nakon Drugog svjetskog rata emigrirao je u Siriju gdje je stupio u sirijsku armiju. U sirijskoj vojsci je imao čin majora. Elez-aga je u Siriji bio veoma cijenjen i priznat. Poznat je po tome što organizovao dobrovoljačku jedinicu od bošnjačkih emigranata u Siriji, koja se borila u ratovima protiv Izraela. Elez-aga Dervišević je umro 1991. Godine u Damasku, gdje je sahranjen sa visokim vojnim i državnim počastima.
(nastaviće se)