Haim Pinto

342

Piše: Jusuf Trbić

Istorija kaže da je čuveni američko-meksički, ili, bolje rečeno, čuveni svjetski slikar James Haim Pinto rođen 24. aprila 1907. godine u Bijeljini, a umro 7. avgusta 1987. godine u San Miguel de Allende u Meksiku. Između ta dva datuma smješten je dug i neobičan život velikog umjetnika, život rastegnut između dva zavičaja i satkan od tragedija i uspjeha.

Holokaust je odnio čitavu njegovu familiju i skoro čitav njegov narod u Bosni i Evropi.

Slikarstvo mu je donijelo smiraj i svjetsku slavu.

A priča o njegovom životu neodvojiva je od priče o Jevrejima Bijeljine.

0,,16898083_303,00

Kad prošetate bijeljinskim ulicama danas, imaćete utisak da je ovaj grad raskinuo sa svojom prošlošću. Malo je starih kuća i ulica, malo onoga što podsjeća na dugu istoriju grada, na njegovu dušu. Sve je to započelo davno prije rata, u godinama kada su neki uticajni ljudi, slijedeći svoj neugasli nacionalistički instinkt, krenuli u rušenje svega što je podsjećalo na stare dane, prije svega na vijekove turske vladavine. Smetala im je stara čaršija, pa je sve sistematski uništeno. A da su ostale one kuće i dućani, mogla je to biti Baš-čaršija u malom. Srušen je i blok starih kuća u orijentalnom stilu, u samom centru grada, pa čak i nekad čuveni hotel “Drina”, velelepno zdanje, koje je moglo biti ukras Pariza i Beča, ali, eto, ne i Bijeljine. Zanimljivo je da je hotel izgrađen u austrougarsko, a ne u tursko  doba, i da su za njega bili vezani i neki značajni datumi iz istorije radničkog pokreta, ali tadašnji vlastodršci su, kao i današnji, smatrali da istorija treba da počne od njih, i nikako drugačije. Pa su svojevremeno pokušali da sruše i Atik džamiju i zgradu današnjeg Muzeja Semberije, ali je to u posljednji čas spriječio Rodoljub Čolaković.

Uz ostalo, nestale su, ili gurnute u propadanje, i kuće koje su svjedočile o životu Jevreja u našem gradu. Onaj ko pažljivo gleda ipak će na nekim fasadama naći jevrejske ornamente. Ja sam više puta molio načelnika Bijeljine Miću Mićića da ogradi i sačuva ostatke jevrejskog groblja i postavi spomen-ploču na mjestu gdje je bila jevrejska sinagoga, pa je on to na kraju i učinio. I to je sve. Kuće propadaju, istorija se ruši, sjećanje se kruni i nestaje,

i mi danas možemo samo zapisivati ostatke sjećanja, ako i to uspijemo.

 

Jevreji u Bijeljini

 

Jevreji su se počeli doseljavati u Bijeljinu 1851. godine, a dolazili su iz Soluna, Skoplja i Sarajeva. Bijeljina je bila, za ono doba, prilično veliki grad, a nalazila se na granici Turske carevine i Evrope, pa je bila značajan trgovinski centar. To su bili uglavnom španski Jevreji – Sefardi, a među prvima su stigle porodice Papo, Salom, Danon, Altarac i Alkalaj. Prema turskom popisu stanovništva iz 1865. godine, na prostoru Zvorničkog sandžaka Jevreja je bilo samo u Bijeljini, i to 93 muške glave. Već 1867. godine oni su imali svoj hram i vjersku školu, tzv. meldar, sa 11 učenika (školu su pohađala samo muška djeca). Škola se nalazila u blizini stare Gimnazije, jer su Jevreji živjeli uglavnom u tom kraju, u tadašnjoj Šabića mahali, i u bivšoj Titovoj ulici, prema Gradskom parku. Meldar je uništen u Drugom svjetskom ratu, a posljednji učitelj je bio Aron Altarac.

Nakon austrougarske okupacije 1878. godine, počinju se doseljavati i njemački Jevreji – Aškenazi. Među prvima su ( 1890. godine) stigli Gabor Grinfeld i Arpad Vajl, a nešto kasnije i Vilim Švicer. Svi su bili bogati i uspješni trgovci. Poznate su bile i porodice Levi, Baruh, Montiljo, Kabiljo, Kalderon, Hajm, kao i porodica Semo, koja je imala nekoliko trgovina i radnji, a Moric Semo je bio i vlasnik prvog gradskog bioskopa “Edison”.

0,,16898088_401,00

(Jevrejska zajednica je sudskim putem vratila zemljište na kojem se nalazila sinagoga, u pozadini se vidi nekadašnja rabinova kuća)

   Da li zbog vjerskih razloga, ili je u pitanju bila konkurencija, tek, među bijeljinskim Sefardima i Aškenazima dugo je tinjala netrpeljivost, sve dok se nisu usaglasili da zajednički grade veliki hram – sinagogu. Izgrađena u prvim godinama 19. vijeka, sinagoga je bila prostrana građevina, sa dva tornja i galerijama na spratu. Imala je dva rabina koji su redovno vršili vjersku službu. Nalazila se ispred današnjeg novog hotela “Drina”  (nekadašnji “Krin”- hotel je promijenio ime kad su novi rodoljubi shvatili da je krin zapravo ljiljan, cvijet omrznut kod srpskih nacionalista). Sinagoga je bila dobrim dijelom srušena u toku rata, a dovršili su je komunisti.

Na prvom austrougarskom popisu ( 1879.) cijela BiH je imala million i 158 hiljada stanovnika, od toga je Jevreja bilo 3.426 ( 0,29 posto), a na posljednjem, 1910. godine, u BiH je živjelo million i 898 hiljada ljudi, od toga 11.868 Jevreja ( 0,62 posto). Na prvom popisu u Kraljevini Jugoslaviji, u Bijeljini su živjela 393 Jevreja. Od ukupno 114 trgovačkih i drugih firmi 20 je bilo jevrejskih ( 8 posto),a poslije Prvog svjetskog rata 25. Bile su to najveće i najbogatije firme, posebno u manufakturi i trgovini poljoprivrednim proizvodima. Jevreji su imali nekoliko kulturnih društava, a najvažnija je bila La benevolencija, koja je imala i svoju biblioteku. Imali su i žensko dobrotvorno društvo, bioskop i hotel “Evropu” u centru grada, čiji je vlasnik bila Rifka Danon. Mnogi Bijeljinci su pamtili velikog humanistu, prvog ljekara u ovom kraju dr Jakoba Kohuta. Rođen je u Beču 1836. godine, tamo je završio studije, a pošto je radio u vojnoj službi, raspoređen je u bijeljinski garnizon turske vojske, kao ispomoć. Tu je on 1868. godine osnovao prvu vojnu ambulantu, koja je liječila i civilno stanovništvo. Nakon dolaska Austro-Ugarske, ostao je u Bijeljini, prvo kao vojni, a zatim i kao civilni ljekar. Bio je prvi i jedini ljekar u bijeljinskoj bolnici, osnovanoj 1880. godine, i tu je ostao do smrti, 1905. godine. U Bijeljini je kao ljekar radio punih četrdeset godina – od 1865. do 1905. godine, a bio je omiljen kod naroda i izuzetno poštovan. Kod njega je stanovao i s njim prijateljevao veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, dok je predavao u Trgovačkoj školi ( od 1888. do 1892. godine).

Bijeljinci su zapamtili i advokata dr Mojsija Violonija, koji se, zajedno sa dr Vojislavom Kecmanovićem Đedom, nalazio na čelu Udružene opozicije, a zapamtili su i profesore vjeronauke Avrama Romana i Arona Altarca, pravnika Hajona Sabetaja, službenika Rafaela Montilja i druge.

 

Stradanje

 

sl1 Pred početak Drugog svjetskog rata u Bijeljini je bilo oko 350 Jevreja.    Kao što je poznato, oni su masovno stradali u Drugom svjetskom ratu. Prvi  javno obješeni Jevrej u Bijeljini bio je mladi Moša Levi, a ostali su pokupljeni iz kuća jedne noći, odvedeni na željezničku stanicu i potrpani u  vagone. Bio je to put u smrt za više od 200 ljudi. Prije toga su bili temeljito opljačkani. Do deportacije, u toku 1941. godine, morali su, u više  navrata, da predaju sav novac, zlato i dragocijenosti, po naređenju Karla Lajtenbergera, vođe Kulturbunda, i folksdojčera Hajnriha Vinterkorna.  Kad su nestali, iza njih su ostale kuće, imanja, i sjećanja koja blijede.

Dosta Jevreja je uspjelo da pobjegne pred uništenjem, a većina njih uključila se u narodnooslobodilačku borbu, jer su i ranije bili aktivni u  revolucionarnom pokretu. Mošo Montiljo je još 1920.godine bio u upravi mjesne organizacije SRPJ, a vrlo aktivna je bila jevrejska srednjoškolska  i studentska omladina. Fascinantno zvuče podaci da je bilo 5.500 hiljada Jevreja – učesnika NOB-a, da su dali 19 narodnih heroja i  2.500  nosilaca Partizanske spomenice. Pa ipak, nakon rata se više od 7.000 Jevreja odselilo u Izrael, koji je stvoren 1948. godine. Na početku rata 1992.  godine otišlo je još 1.303. Kao da su znali šta će se desiti.

Zanimljivo je da bijeljinski Jevreji, poput ostalih, nisu ništa pisali o sebi, mada su bili daleko najpismeniji narod. Kako je u svojoj knjizi “Jevreji  Sarajeva i BiH” iz 1987. godine naveo Avram Pinto, do 1929. godine među Jevrejima u BiH bilo je čak 72,65 posto pismenih, a mnogi su imali  visoke škole. Kod pravoslavaca je taj procenat bio 17,1 posto, kod katolika 28,1, a  kod muslimana 12,64 posto. Nisu ništa zapisali, i tragovi  njihovog postojanja, njihove sjajne i bogate prošlosti, polako nestaju u vihoru zaborava.

 

Slike za vječnost

 

Vraćamo se glavnom liku ove priče, slikaru Haimu Pintu, rođenom Bijeljincu. U svom rodnom gradu proveo je sretno djetinjstvo, a onda se porodica preselila u Tuzlu, koja je u to vrijeme bila centar kulturnog života ovog dijela Bosne. Od rane mladosti drugovao je sa Ismetom Mujezinovićem, a kuća porodice Pinto bila je mjesto okupljanja kulturne elite Tuzle. “Njegova kuća je bila kuća melodije i ritma…Zračenjem ugođaja skladnog odnosa u porodici bila je često, ne samo moje, prijatno utočište, mjesto zanosnog doživljavanja lijepog u raznim oblicima duhovnog stvaralaštva”, zapisao je veliki tuzlanski slikar. Prijatelji su kuću porodice Pinto nazivali “Tuzlanski Monmartr”.

Slikarski talenat malog Haima prvi je uočio njegov profesor crtanja Mihail Timčišin, pa se dječak, i nakon završene gimnazije, nastavlja baviti slikanjem, mada njegov otac nije bio time oduševljen. Majka ga je podržavala, pa se ni otac nije usprotivio njegovom izboru životnog poziva. Na poziv sestre Erne, koja je tada živjela u Los Anđelesu, u Holivudu, odlazi u Ameriku, i tada počinje njegov drugi život. Najprije radi u studiju Volta Diznija, a nakon sticanja američkog državljanstva, svom imenu dodaje i James (Džejms). Nakon japanskog napada na Perl Harbur prijavljuje se u vojsku i učestvuje u borbama na Pacifiku, a zatim i u drugim dijelovima svijeta. Za to vrijeme, cijela njegova familija u Evropi strada u holokaustu. Kad se rat završio, Haim upisuje slikarstvo na umjetničkoj akademiji “ The Chouinard Art Institute” i završava je u svojoj 41. godini. Bilo je to ostvarenje njegovog sna.

Od tada stalno slika i izlaže. Poslije nekoliko putovanja u Meksiko, očaran istorijom i  kulturom te zemlje, odlazi tamo da živi, 1950. godine. U Institutu Allende, u gradu San Miguel de Allende, predaje štafelajno slikarstvo i slikarstvo murala, koje je bilo vrlo popularno u Meksiku. U to vrijeme, 1959. godine,  naslikao je u Rimu, zajedno sa velikim umjetnikom D.A. Siqueirosom, čuveni mural “Geneza”, a zatim, godinu dana kasnije,  i veliki mural u Klermonu u Kaliforniji. To ga je učinilo jednim od najboljih i najslavnijih svjetskih slikara. Uskoro postaje šef Katedre za slikarstvo na Institutu Aljende ( 1961. godine), a ubrzo i dekan. Devet godina nakon toga odlazi u penziju, ali slikanje ne prekida.

Umro je 1987. godine, kao jedan od najcjenjenih svjetskih umjetnika.

0,,16898097_404,00

(Nekadašnji hotel Evropa Rifke Alkalaj, desno na slici je kuća porodice Perera)

Njegova djela, slike i skulpture, nalaze se u najčuvenijim galerijama svijeta. Dobitnik je niza međunarodnih nagrada i priznanja. U eseju o njemu, Karlos Merida je napisao : “Rođeni slikar, sa izvanrednim mogućnostima i pravi stvaralac. Vjerujem da je rad Jamesa Haima Pinta već na putevima trajne umjetnosti.”

I pored svjetske slave, Haim Pinto nikada nije prekidao vezu sa zavičajem. Međunarodna galerija portreta u Tuzli, gdje mu je priređena i prva samostalna izložba u domovini ( 1979. godine) otvorila je Legat Haima Pinta, zahvaljujući najviše njegovoj supruzi Ruški i sestrama Erni Englander i Nadi Mailand, koje su Galeriji poklonile 80 njegovih djela, kao i tadašnjem direktoru ove ustanove Mevludinu Ekmečiću. Tako se slavni slikar vratio kući.

Tuzla mu je, dakle, podigla svojevrsni spomenik. U Bijeljini, njegovom rodnom mjestu, malo ko i zna za njega, a polako nestaju i posljednji tragovi postojanja Jevreja, koji su, u dugom periodu, toliko obogatili život i istoriju ovoga  grada. Paučina zaborava sve više prekriva našu prošlost, sjajni biseri nekadašnjih dana gase se u mraku, a ono što je bilo nekada, svakom je narodu baklja na mračnom i neizvjesnom putu u budućnost. Kako ćemo i kuda ćemo mi, ako sve prepustimo vjetrovima zaborava ?