U velikoj akciji Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i MUP-a RS danas su uhapšeni Goran Sarić, nekadašnji komandanta Specijalne brigade policije RS i još šest osoba odgovornih za zločine počinjene u Bijeljini tokom 1992. godine.
Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su sedam osoba zbog sumnje da su kao pripadnici policijskih struktura RS učestvovali u ubistvu veće grupe Bošnjaka, među kojima su bile žene i djeca u mjestu Balatun kod Bijeljine, saopćeno je iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) saznaje da su među uhapšenima Živan Miljanović, pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bijeljina, Stevo Bokarić, pripadnik Službe državne bezbjednosti Bijeljina, Jovica Petrović i Mirko Šimić, pripadnici Interventnog voda SJB, te Ljubo Marković i Slavenko Kočević, pripadnici Specijalnog voda Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS, takozvane “Pahuljice”. Svi se terete za ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Uhapšeni se dovode u vezu sa ubistvom 22 člana porodice Sejmenović, Sarajlić i Malagić. Odvedeni na obalu Drine u sembersko selo Balatun i tamo strijeljani.
Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (6 i 10 godina), njihova majka Amira (1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem (1952), njihova kćerka Selma (12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931). Ubijeni su Sejmenovići: Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1079). Ubijeni su Malagići: Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Jedan od onih koji je najzaslužniji što zločini nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić nisu zaboravljeni jeste Jusuf Trbić, pisac, prozaist i novinar. Prijeratni direktor Radio Bijeljina.
“Vrijeme teče sve brže, i odnosi živote u mrak. Ostaje samo sjećanje, a i ono blijedi i nestaje. Zato moramo pričati i pisati, jer neke stvari se ne smiju zaboraviti. Recimo – ubijanje nedužnih, desetine i stotine zločina nad kojima se zvijeri u ljudskom obliku danas iživljavaju, pa kažu kako ubijeni nisu ubijeni, sahranjeni nisu sahranjeni jer, vele, nema grobova, gdje su grobovi? A mogli bi otići do bijeljinskih harema, recimo do harema Lipić u mahali Selimovići, pa makar preko ograde pogledati dva duga reda mezara na kojima se blistaju bijeli nišani, i na svakome od njih ime i prezime i zapis da su to nevine žrtve zločina.
Međi njima su i imena članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, ubijenih u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine, kad su njih dvadeset i dvoje u sred noći iz kuća izvukli pripadnici specijalne policijske jedinice “Pahuljice“, po naredbi s najvišeg mjesta, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i sve ih pobili. Od njih dvadeset i dvoje, bilo je osam žena i sedmoro djece.Najmlađe je imalo samo šest godina…“, pisao je Trbić.
Povodom velike policijske akcije danas smo kontaktirali Jusufa Trbića, koji kaže:
“Naravno. Ovo je bilo očekivano, jer se već dugo vodi istraga. Ali, ostaje pitanje zbog čega je moralo proći toliko godina da bi se pokrenuo proces o zločinu o kojem se sve znalo. Jer, ja sam još 2007. godine u knjizi “Majstori mraka” objavio pojedinosti o ovom zločinu i imena nekih odgovornih, ali se slučaj selio iz jedne ladice tužitelja u drugu, sve do danas”, kazao je Trbić za Radiosarajevo.ba.