U slaganju ovog članka dogodila se greška – preskočen je jedan dio teksta nakon petog nastavka, pa tu grešku sad ispravljamo. Izvinjavamo se autoru i čitaocima.
Piše: Saud Grabčanović
Bitka kod Donje Tuzle
Bitka kod Tuzle je bila dvomjesečna bitka tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Taj se sukob, u stvari, sastojao od više zasebnih bitaka Bošnjaka Tuzle sa austrougarskim trupama, od kojih se tri izdvajaju kao ključne. To su bile bitke: 1. bitka kod Moluha (Moluška bitka), 2. bitka na Tušnju i 3. bitka kod Mosnika na polju Mejdanu. Od te tri bitke najveća i najznačajnija je bila bitka kod Moluha, koja je odlučila ishod ovog sukoba. Nakon ove bitke potpuno poražena austrougarska vojska se morala povući nazad prema gradu Doboju, odakle je i došla.
U svom pohodu za okupaciju Bosanskog ejaleta austrijska carska vojska je relativno brzo napredovala u zaposjedanju državne teritorije BiH . Naselja u Bosni i Hercegovini su redom padala, uprkos slabom i kratkotrajnom oružanom otporu lokalnog stanovništva. No, pojedini džepovi otpora su bili izuzetno jaki i uporni. Među gradovima kod kojih je pružen jak otpor okupatoru ističu se Donja Tuzla sa okolinom i Zvornik. Otpor Bošnjaka Tuzle je bio veoma jak i dobro organizovan, pa su neprijateljske trupe u prvom pohodu na grad doživjele totalni poraz. Širom BiH je bilo takođe otpora neprijatelju i on je i tu nakratko bio poražen, ali su te bitke bile manjeg intenziteta i neprijatelj je vrlo brzo u ponovnim napadima slomio otpor pobunjenika i zaposjeo ta mjesta. Pored Tuzle, značajniji otpor agresoru je pružen i kod : Maglaja, Tešnja, Brčkog, Jajca, Travnika, Kladuše, Bihaća, Sarajeva, Livna…. a u Banjoj Luci je pokušana unutrašnja pobuna. Ali, ni u jednoj od tih bitaka Bošnjaci nisu potpuno porazili okupacione trupe kao u bitci za Tuzlu, posebno u njenom dijelu, u borbi koja se dogodila kod sela Moluhe 10. augusta 1878. godine.
Previranja kod Bošnjaka-muslimana u Tuzli pred okupaciju
U Donjoj Tuzli je vrlo mali dio tuzlanskih Bošnjaka prihvatao odredbe Berlinskog kongresa i sultanovu naredbu da se ne pruža otpor okupatoru. Mali dio Tuzlaka je bio za to da, ako Bosna ne može ostati pod Osmanskim carstvom, da se za gospodara prihvati austrijski car i austrougarska vlast, koja treba da zaustaviti nered i propadanje i da tako donese blagostanje narodu. Međutim, najveći dio tuzlanskih Bošnjaka nije prihvatao odredbe Berlinskog kongresa i naređenje sultana da mirno prihvate dolazak austrougarke vojske. Najveći dio Tuzlaka je bio protiv strane okupacije, spreman braniti Bosnu od svakog napadača, posebno mrskih švapskih „đaura“. Austrija je u to vrijeme u glavama većine Bošnjaka-muslimana predstavljala din-dušmanina protiv kojeg treba voditi „džihad“, rat za odbranu domovine Bosne i svoje vjere islama. Glavne vođe tuzlanskih Bošnjaka koje su se protivile austrougrarskom zaposjedanju Bosne i Hercegovine su bili Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Tučić Sahačija i drugi predvodnici naoružana naroda (“ehalije”). Poslednji osmanski paša u Tuzli, Muhetin-paša, koji je podržavao zvanični stav Porte o mirnoj predaji BiH u ruke K&K monarhije, bio je zatvoren od strane pobunjenika u svojoj kući. U Tuzlu su nekoliko dana prije austrougarskog napada na grad stigli pobunjenici iz Kladnja na konjima i skinuli pašu. Paši su silom odjenuli bosanske haljine mjesto njegove uniforme, koju su izderali i izgazili. Potom su odmah napustili grad i otišli na svoje položaje na Šićkom Brodu, na prilazima Donjoj Tuzli. Nekoliko dana nakon smjene tuzlanskog paše, rušenja ostataka osmanske vlasti i povlačenja dijela osmanske vojske iz grada, trajala je borba za vlast između viđenijih tuzlanskih Bošnjaka, dok nije postavljen novi vođa. U Tuzli je tih dana praktično vladalo bezvlašće i anarhija. Tih su dana u pomoć Tuzlacima stigli naoružani Zvorničani koje je predvodio Alijaga Talirević. Pošto se gradski moćnici nisu nikako mogli dogovoriti ko će biti vođa ove pobune, odlučili su se na kompromisno rješenje, pa su na mjesto starješine postavili zvorničanina Alijagu Talirevića. U isto vrijeme, kao komandant za Brčko izabran je Mehmed Ćemerlić. Pristigli Zvorničani su se sa svojom vojskom ulogorili u Siminom Hanu. Vojska koja je stigla iz Zvornika je u svojim redovima imala i oko 450 Srba, mahom seljaka i nešto varošana. Komandanti Srba su bili Risto Popović, binbaša (major) i Đoko Nikolić, juzbaša (kapetan). Naoružani Zvorničani su se sa naoružanim narodom Tuzle pripremali da dočekaju austrougarski napad. U Tuzlu je tih dana pristigla pomoć i iz grada Bijeljine. Dobrovoljace iz Bijeljine, njih oko 400, predvodili su Jusuf-beg Pašić, sin slavnog Ali-paše Fidahića, i Mehaga Islamović, a dobrovoljce iz Bijeljinskog mudirluka (okruga ) predvodio je šejh Jahija hadži Džano iz sela Janjara. Bijeljinci su sa sobom u Tuzlu dovukli i dva moderna topa marke „Krup“ sa granatama. Uz topove su iz Bijeljine došle i tobdžije pod komandom jednog osmanskog oficira, inače lojalnog pobunjenicima. Pored topova i naoružanja Bijeljinci su sa sobom za vojsku u Tuzli donijeli dosta hrane, 1600 pari opanaka, ćebadi, gunjeva, vojničkih čakšira i koporana. Pored ove pomoći iz Bijeljine, stigla je pomoć i iz Brčkog, kao i ostalih okolnih mjesta. Ustanici su žene i djecu sklonili iz grada u tuzlansku okolinu, pa su u kasabi ostali samo odrasli muškarci koji su se mogli boriti. U isto je vrijeme dio Bošnjaka u Tuzli, koji se povinovao naređenju Porte, prikupljao potpise za priznanje austrougarske vlasti. Ali, taj njihov čin je kod većine običnog naroda bio shvaćen kao izdaja svog naroda i dina –vjere predaka, pa je došlo do represalija od strane vjerskih fanatika prema pristalicama okupacije. Bošnjačke pristalice austrougarske okupacije u Tuzli morale su se skrivati pred pristalicama otpora. Skrivali su se po svojim kućama od naoružanih komšija, protivnika okupacije, a pred dolazak muftije Taslidžaka Vehbije Šemsikadića morali su pobjeći iz Tuzle i to preobučeni u feredže. Uvidjevši da je gradu Donjoj Tuzli za uspješnu odbranu potreban iskusan vojni strateg, novooformljeno Narodno vijeće Tuzle je zatražilo pomoć od Državnog vijeća iz Sarajeva. U pismu poslanom u Sarajevo naglašeno je da je u Tuzli stvorena narodna vojska koja se želi boriti sa mrskim okupatorom, ali im nedostaje sposoban vojskovođa koji će ih predvoditi u borbi. Kao odgovor na taj zahtjev tuzlanskih prvaka, iz Sarajeva je u Tuzlu poslan, kao vojskovođa, pljevljanski muftija Vehbija Šemsekadić, koji je nekoliko dana ranije stigao u Sarajevo sa dobrovoljcima iz Crne Gore, među kojima je bilo Bošnjaka i Albanaca. U Sarajevu se muftijinim trupama pridružilo i mnogo Bošnjaka koji su služili u osmanskoj vojsci i koji su odbili prihvatiti naređenje sultana o povlačenju osmanske vojske sa teritorije Bosanskog ejaleta. Ti patrioti nisu htjeli napustiti svoju domovinu i bez borbe predati je u ruke din-dušmaninu. Narodno vijeće je odmah odgovorilo na ovo pismo i naredilo je muftiji Šemsekadiću da sa svojim dobrovoljcima ide u Tuzlu da pomogne odbrani grada. Muftija Taslidžak Šemsekadić je u Bosnu došao sa namjerom da, prije svega, pomogne odbrani Sarajeva, ali ga je Vijeće po zahtjevu Tuzlaka poslalo u taj grad. Vjerovatno su se Hadži Lojo i ostali sarajevski moćnici uplašili da će im Šemsekadić uzeti vlast, pa im je molba iz Tuzle došla kao poručena da ga se kutarišu? Udaljavanjem muftije iz Sarajeva oslabila je odbrana našega glavnog grada, pa je Sarajevo nešto kasnije dosta lako palo u ruke austrougarske vojske. Primivši naređenje od Narodnog vijeća, efendija Mehmed Vehbija Šemsekadić ja odmah otišao na Glasinac, gdje ga je čekala glavnina vojske. Na prvom konačištu prema Tuzli, u selu Batići, pridruže mu se rogatički kadija Nuruddin i Mehmed-beg Branković, također Rogatičanin, te Omer-beg Sijerčić, iz Goražda. Usput se muftijina vojska povećavala, jer su mu se pridružili dobrovoljci iz Vlasenice i Zvornika. Muftiju Vehbiju Šemsekadića je u Tuzlu doveo tuzlanski sahadžija Salih Tučić. On je bio poslan u Sarajevo kao kurir da vođstvu Bošnjaka BiH u Sarajevu prenese ovu poruku i zahtjev Bošnjaka iz Tuzle. Čim je stigao u Tuzlu, 9. augusta, preuzeo je muftija zapovjedništvo nad svim borbenim jedinicama. Dolazak muftije Šemsekadića na čelu vojske od oko 1000 dobrovoljaca u Tuzli je dočekan sa velikim oduševljenjem. Sa muftijom je u Tuzlu iz Sarajeva stigao i glasoviti junak iz toga vremena Alijaga Džaferagić zvani Talirević. Moral kod pobunjenika je naglo porastao, pa su se odbrambenim snagama priključili i mnogi kolebljivi Bošnjaci. Odmah po dolasku u grad muftija Taslidžak je održao niz vatrenih govora pred okupljenim narodom. Muftija je bio veoma sposoban, školovan čovjek koji je, pored toga što je bio vjerski velikodostojnik, dobro poznavao ratnu strategiju, a bio je i vrstan govornik koji je znao zapaliti mase i pokrenuti ih. Šemsikadić je u svojim vatrenim patriotskim govorima pozivao na preduzimanje represivnih mjera prema onima koji se nisu htjeli boriti. Zahtjevao je da im se kuće orobe a zatim zapale i da se oni pobiju. Zahtjevao je i da se svim muškarcima koji pobjegnu zabrani povratak u grad. Nakon dolaska muftije nastala je bježanija iz grada protivnika mirne predaje Austijancima.Tako se jedan istaknuti tuzlanski Bošnjak -protivnik otpora Austrijancima sklonio u Morančane kod katolika Hrvata, gdje su ga krili fratri. Ipak je pronađen i odveden u svoju Dobrnju, gdje je bio zatočen do austrougarske pobjede. Tuzlanski Muftija Ganibegović, takođe protivnik pobune, sklonio se u Dolove kod Ibre Jahića. Carske trupe su uspjele zauzeti Tuzlu tek nakon duge i iscrpljujuće dvomjesečne borbe sa bošnjačkom samoorganizovanom paravojskom. Oni su uspjeli zauzeti Tuzlu nakon velike ofanzive III i IV divizije austrougarske vojske i žestokih okršaja na planini Majevici. Tuzla je zauzeta 22. septembra 1878. godine, Zvornik se bez oružja i bez otpora predao pet dana poslije zauzimanja Tuzle.
Dolazak austrougarske vojske u okolinu Tuzle i prve borbe
Na svom putu od grada Doboja prema Donjoj Tuzli trupe feldmaršala Caparija su prvo zauzele Gračanicu, a zatim produžile ka Lukavcu. Prve čarke pobunjenika sa carskim trupama bile su kod Plana i blizu Bistarca, u četvrtak krajem jula. Prva jedinica koja je napala austrougarsku diviziju bila je četa Kladnjaka koja je držala položaje na prilazima Tuzli kod Šićkog Broda. Austrijanci su imali dosta gubitaka, ali su uspjeli pobijediti i natjerati Kladnjake na povlačenje. Probivši odbranu kod Šićkog Broda koju su držali Kladnjaci, carske su trupe produžile kretanje prema Donjoj Tuzli. Pošto su stigli na Bukinje, K&K soldati su se tu utaborili i pripremali za konačni napad na Donju Tuzlu. Sa Bukinja je glavnokomandujući carskih trupa, feldmaršal Capari, uputio građanstvu grada Tuzle ultimatum da se grad bezuslovno preda, jer će u protivnom grad teško stradati. Ovaj ultimatum je vijeće građana glatko odbilo. U isto vrijeme Tuzlacima su u pomoć stigli Rogatičani i na Ravnoj Trešnji odmah stupili u borbu.
(Nastaviće se)