Piše: Emir Musli
Nekad se od proizvodnje kreča na obroncima Majevice dobro živjelo. Kao hiljadama godina ranije kamen se pekao u krečnim pećima. Novo vrijeme ugasilo je peći, a oni starog kova još uvijek poneku potpale i ponešto zarade.
“Pa, pri kraju je. Pri kraju je još malo, pa onda nabaciti ovu šljaku, očistiti. Ovo je nekada bilo poznato krečarsko mjesto, ali je vrijeme učinilo svoje. Što se tiče ovog mjesta, nema ljepše infrastrukture sada. I struja i telefon i voda i asfalt i… al’, nema naroda, nema. Omladina je… otišli su,” ovako govori Stevo Simić iz Kacevca, jedan od posljednjih krečara sa planine Majevice.
Prije potpaljivanja krečne peći, probali smo kruške jeribasme. Od njih Stevo ne pravi rakiju. Čuva ih za goste. “Al’ je mnogo dobra kruška. Ukusna je, sočna. Malo podsjeća na vino, jel’ de? Stara sorta”, kaže krečar starog kova.
Živjelo se dobro, ali se i radilo
Kad se peć potpali, nekoliko sati treba da se zapali šest kubika kamena krečnjaka i postigne temperatura i do 1.300 stepeni Celzijusa. Nakon toga treba biti strpljiv i čekati, održavati vatru. Iz jedne krečane dobije se oko šest tona
kreča koji se prodaje po cijeni od 25 feninga za kilogram. Stevo godišnje nekoliko puta potpali peć, a nekada je potpaljivao i tri puta sedmično. Na uloženih 1.000 maraka u kamen i drva, dobije oko šest tona kreča koje vrijede 1.500 maraka. Proda se nekako i nekome.
“Da se napravi krečana, danas su potrebna tri dobra čovjeka. Treba da se loži do 30 sati. Treba da izgori solidnih drva najmanje 14 metara.”
Osamdesetih godina prošlog stoljeća u selima Kacevac, Banjica, Brđani i Kosa “na veliko” se pekao živi kreč, stručno kalcijum oksid. Koristio se u građevinarstvu, u voćarstvu i kao sredstvo za dezinfekciju. Kupci su dolazili iz svih krajeva bivše Jugoslavije, kafana “Kod Veljka Šumara” imala je muziku “uživo”, okretali su se ražnjevi. Živjelo se dobro, ali se i radilo. Već odavno, živi kreč zamijenjen je, kako kažu preostali majevički krečari, “prahom iz uvoza”. Od pedeset krečnih peći koje samo za Božić nisu radile, ostale su svega tri.
Sve je stalo
“Momče, ako ti kažem da je bilo pedeset, nećeš mi vjerovati. Osamdesetih godina je bilo pedeset peći, a svakog dana je gorilo dvadeset. Svakog dana je tu bilo, ako Vam kažem sto ljudi, nećete vjerovati. Neko je kupio kreč, neko pravio, neko ložio, neko je istovarao drva. Znači, to je išlo. A danas je to sve umrlo, sve je kasno. A nema ništa niko. Nema.”
I Stevin kolega iz Ravne Banjice, krečar Mikan Petrović, ove jeseni potpalit će krečnu peć. Nostalgično govori o prošlim vremenima i kvalitetu svog kreča.
“Nema nad ovim kreča, mislim što se tiče kvaliteta, nema. Jer on, on se kameni, šta ja znam. Ja što su tvrđave prije rađene ovim živim krečom, nisu radili u prahu ništa. Ja bih volio kad bi krenuo ovaj posao. Od tog smo živjeli, zavisili od toga. Ovako sad nemamo ništa, šta ćeš. Poljoprivreda samo, stočarstvo i to je to.”
(dw.com)