Piše: Jusuf Trbić
Jovo Sremčević je bio svima poznat kao Jovo Violina. Narod ga je poistovijetio s njegovim instrumentom i poštovao njegovo gospodstveno držanje i njegovo umijeće. Jer, Jovo je i u najgoroj i najbučnijoj kafani bio gospodin, nenametljiv i tih, uglađen i profesionalan. I kad sam ga, kako rekoh, pozvao na pozornicu te večeri, da se pridruži orkestru, cijela sala je ustala na noge i pozdravila ga dugim aplauzom. Kasnije mi je rekao da je jedva zadržao suze. Bila je to prava nagrada za velikog maestra.
Jovo je poticao iz porodice muzičara, bio je polubrat velike Sofke Nikolić. Po kafanama je svirao od malih nogu, a najviše vremena na bini je proveo s čuvenih harmonikašem Hazimom Hanušićem, koji je poticao iz najpoznatije bijeljinske porodice muzičara. Zajedno su svirali više od deset godina.
Pričao mi je Jovo jednom kako se vinuo u svijet poznatih muzičara. Bilo je to 1946. godine, kad je organizovana velika audicija u Beogradu, u kafani “Boljevac”. “ To je bio veliki događaj, jer su audicije tada bile odskočna daska u svijet muzike, a uspijevali su samo najbolji. Došlo je više od stotinu muzičara, a Jovi su, kako mi je priznao, drhtale noge dok je čekao svoj nastup. Ali, uspio je. Bio je najbolji, pa je ostao u toj kafani šest mjeseci da svira, a onda su mu i sva beogradska vrata bila otvorena. Svirao je Jovo staru narodnu muziku, pa mađarske, rumunske, bosanske melodije, šlagere i sav violinski repertoar, i svuda je bio omiljen. Rekao mi je tada i ovo : “ Nikad nisam mnogo tražio od života, a dobijao sam mnogo. Ja imam mnogo prijatelja. Zar treba šta više od toga.”
Ali, kad je umro u decembru 1988. godine, jedino sam ja u Semberskim novinama objavio sjećanje na njega. Prepisujem taj tekst.
Jovi Sremčeviću u spomen
ODLAZAK MAJSTORA
Otišao je Jovo Violina, posljednji pravi bijeljinski boem. Otišao je tiho, kao što su odlazili u kafanski dim svileni zvuci njegove violine. Kao što su vrele suze kretale niz obraze kad Jovina violina zajeca. Kad klizne zvuk, kao mlaz nježne vode, kad se ulije u vrtlog duše.
Pričao mi je prije nekoliko godina, u razgovoru za Semberske novine, kako je to bilo kad je počinjao, prije posljednjeg rata. Valjalo je položiti audiciju, biti najbolji među stotinu vještih violinista, da bi u kafani mogao zasvirati. Listao je Jovo tada bezbrojne noći, milovao ih sjećanjem, smijao se sjajem u očima. Samo mu je suza zaiskrila kad sam ga upitao šta mu je bilo najteže u životu. Da zasvira nad mezarom Hamdije Salihbegovića, jer je to bila njegova želja, jer je Hamdiju, boema i ljudinu, volio kao nikog. Muzika puna suza ispratila je i Jovu na njegov posljednji put. Svirali su mu njegovi drugovi, muzičari, svirali su da ne bi plakali.
Ostaće prazno mjesto za stolom u ćošku u svakoj bijeljinskoj kafani. Ostaće otvorena vrata, kao da svi čekaju da se pojavi stari gospodin, uvijek besprijekorno odjeven, uprkos vazda teškim i siromašnim vremenima. Da se pojavi tiho, kao sjenka. I kad ga neko pozove, da se nasmiješi i brižljivo izglancanu violinu namjesti kako i priliči majstoru. I zasvira ispotiha, pjesme iz starine, pjesme od kojih duša boli, od kojih sve ućuti i u najbučnijoj kafani.
A kad se onomad pojavio pred prepunom salom bioskopa, na koncertu solidarnosti, svi su ustali da ga pozdrave. Cijela sala. Bio je to aplauz zahvalnosti za onu neponovljivu boju koju je Jovo Violina darovao Bijeljini, za onaj čisti zvuk, za onu jedinstvenu otmenost koju je tako lako znao nositi.
Otišao je Jovo Violina. Ispio je posljednje piće, odsvirao posljednju pjesmu. Otišao je dio velike duše ovoga grada.
( 28. decembar 1988.)
Dok sam prepisivao ove redove, vratio sam se u sjećanju, na trenutak, na koncert koji sam pominjao. I srce mi je zastalo. Pola učesnika više nije među živima. Krune se i nestaju životi, svijet se u maglu pretvara, i rijeka zaborava odnosi sve u tamnu daljinu : lica i godine, ljubavi i mržnje, radost i tugu, rađanja i umiranja, i sve što je ikada bilo važno gubi se i nestaje, kao svjetlost u vodi. Ostaje samo ono što se zapiše, što se zabilježi, i biće da je Bulgakov bio u pravu. Samo rukopisi ne gore.
Zato treba zapisati što se može, zbog onih kojih više nema, i onih koji će tek biti. Jer samo tako, čini mi se, moći ću jednom spokojno okrenuti lice danu koji nema kraja, i reći : “Učinio sam što sam mogao.”
( nastaviće se)