“… ako uopće i misle da su oslobođeni, znajući da je Srbija u Drugom svjetskom ratu bila na strani Sila osovine”
U sveopštoj relativizaciji i satiranju povijesti u Srbiji, Dan oslobođenja Beograda od nacista pretvoren je u svojevrsnu sprdnju i karneval srbovanja. Tako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić položio vijenac na spomenik Neznanom junaku povodom pomenutog Dana oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu.
Kakve veze imaju žrtve Prvog svjetskog rata sa oslobodiocima Beograda?
Mnogi će reći: „Pa šta?“, ne znajući da je gradnju ovog spomenika prvi inicirao kralj Aleksandar I Karađorđević, a trebao je biti podignut u spomen svim žrtvama Prvog svjetskog rata. Međutim, godine upisane na spomeniku (1912–1918) pokazuju da spomenik nije posvećen samo žrtvama Prvog svjetskog rata, nego i žrtvama balkanskih ratova 1912. i 1913. godine.
Čekaj, čekaj, kakve veze imaju žrtve Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata s događajima koji će se desiti tri decenije kasnije? Kako je moguće da su mrtvi ljudi oslobađali grad od nacista? Je li to neka vojska zombija, šta se ovdje dešava???
– Večno hvala srpskim junacima – napisao je Vučić u knjizi na spomeniku.
Aha, dakle, to su neki „srpski junaci“, baš srpski, došli iz prošlosti, ustali iz grobova 1918. i oslobodili Beograd? Ili su možda to učinili partizani zajedno sa Sovjetima na današnji dan 1944?
Dlaka u jajetu ili konarada na titovki
Dobro, nećemo cjepidlačiti nad ovim holističkim povijesnim metodama i tražiti dlaku u jajetu. Čuj mene, kokardu na titovki. Ali, ozbiljno, šta je cilj ovakve sprdnje pod otvorenim nebom u režiji prvog čovjeka i vlasnika Srbije, Aleksandra Vučića?
Cilj je jednostavan: namjerno praviti zbrku i konfuziju kako bi se laž odomaćila i postala vid istine pod patronatom „drugog mišljenja“. To radi Vučić kad namjerno iskrivljuje povijest i relativizira na pogrešnom mjestu u pravo vrijeme.
Inače, oni „srpski junaci“ sa šubarama na glavama, na današnji dan ’44, dakle u vrijeme oslobađanja Beograda, bili su nadomak Graza, Venecije, Udina, zajedno s ustašama, ili su, još gore, presvlačili dresove, skidali šubare i brali nekažnjeno šljive po Šumadiji pod mrskim titovkama, koje su značile spas od zarobljavanja.
Dostupan je ogroman broj fotografija na kojima partizanski borci sprovode zarobljene četnike tokom borbi za oslobođenje Beograda. Pa treba pitati Vučića, koji su sad njegovi „srpski heroji“? Ovi partizani što zarobljavaju ili zarobljeni četnici? Ili i jedni i drugi u Frankovoj fašističkoj igri relativizacije?
Kad postoje izmaštana „dva pokreta otpora“, onda su i fašisti i antifašisti oslobodioci. Onda su „dobri dečki“ i oni koji su ginuli u šumama, i oni koji su mirno sa nacistima čekali kraj rata, klali nesrbe i Srbe komuniste i šutali s krvavim kamama.
Ali, nije to čudno, ta povijesna perverzija ide dalje.
Kad ti Hitler postane legalni vođa
Dok Vučić nad spomenikom iz Prvog svjetskog rata odaje priznanje izmaštanim srpskim herojima iz Drugog svjetskog rata, aludirajući na četnike, njegov posilni Aleksandar Vulin istim povodom izgovara sljedeću rečenicu:
„Hitler nije bio nacistički diktator, nego legalno i legitimno izabrani predstavnik većine njemačkog naroda“, kazuje Vulin, pokušavajući reći da su svi Nijemci ovog svijeta nacisti, šta li? (sic!)
Da bi podebljao ovu tvrdnju, vraća se na domaći, balkanski teren pa izgovara sljedeću budalaštinu: „Teško će me neko uvjeriti da ogromna većina hrvatskog naroda nije znala za postojanje Jasenovca, Jadovna i svakog srpskog stratišta, a još teže uvjeriti da nisu bili iskreno uz ono što se tamo dešavalo.“
Pa onda treba postaviti pitanje za tog Vulina, za tog potpredsjednika Vlade Srbije, a kako stoji ogromna većina srpskog naroda sa Sajmištem, Srebrenicom ili Tomašicom? Kako stoje sa Šljivovicom – koncentracionim logorom na tlu Srbije za nesrbe? Jesu li svi oni kao narod iskreno bili za ono što se tamo dešavalo? A dešavao se pokolj, masovna silovanja, ubistva i genocid u konačnici.
Ili je to nešto drugo, Vuline? Ili je jedan narod, poput hrvatskog ili njemačkog, krivlji od drugog naroda, kao što je srpski? Imaš li neki potpredsjednički kantar za vaganje naroda?
A šta nam ovo sve govori? Govori nam da je tanka linija između staljiniste Vulina, neočetnika Vučića i svih onih nacističkih ljotićevaca i nedićevaca koji su otvoreno bili na strani Hitlera. Bili i ostali.
Nema mjesta za partizane u ovoj priči i u Beogradu
Partizani? Za njih nema mjesta u ovoj priči u nakaradnom Beogradu, pa je možda i najbolje ne miješati ih s ovim polusvijetom, vazda ljutim što su ih „pogrešni“ oslobodili – ako uopće i misle da su oslobođeni, znajući da je Srbija u Drugom svjetskom ratu bila na strani Sila osovine.
Ili kako crnogorski kolumnista Vukašin Perović to lijepo sublimira na Twitteru:
„Na dan kad su im Crnogorci i Ukrajinci oslobodili Beograd od Nijemaca, Šapić slavi fašiste Čiča Dražu, Nedića i Ljotića, a Vulin veliča Hitlera. I srpski narod ih podržava. Tako je to kad drugi ratuje umjesto tebe. Da su ginuli i oslobađali Beograd, umjeli bi da cijene slobodu.“
A šta se danas slavi u Beogradu, to izgleda više ne znaju ni Beograđani. Samo znam da tu partizana nema.
(Al Jazeera/foto: Autonomija)