Izgleda da ratni zločinci osuđeni pred Haškim tribunalom i nakon izdržane kazne postoje samo zato da po drugi put ubijaju svoje žrtve, šire mržnju i odgađaju pomirenje među ljudima i narodima. Jedan od najistaknutijih predstavnika te njihove naknadne misije je Dario Kordić, teolog po obrazovanju, u Haagu osuđen na 25 godina zatvora kao mozak zločinačkog pohoda HVO-a na selo Ahmiće, čiji su pripadnici 16. aprila 1993. ubili 116 bošnjačkih civila, među kojima je bila i djevojčica stara svega tri mjeseca.
Piše : Gojko Berić
TEOLOG… ZADOJEN MRŽNJOM
Navidjelo je ovih dana izašla njegova izjava iz koje se implicite da zaključiti da se zbog zločina u Ahmićima, jednog od najmonstruoznijih koji su počinjeni u proteklom ratu, ne samo nimalo ne kaje već da bi sve što je tada uradio – ponovo uradio. Malo je ubijao i još bi! To je izazvalo žestoke reakcije bošnjačke javnosti i zapalilo društvene mreže u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umiješao se i visoki predstavnik Christian Schmidt. Bio je izričit: Ratni zločinac uvijek ostaje ratni zločinac!
Provokativnu Kordićevu izjavu ocijenio je kao glorifikaciju njegovih vlastitih nedjela. Porazni su bili televizijski prizori iz Ahmića. Vidjeli smo potištena lica Bošnjaka koji danas žive u tom selu i koji su se naivno nadali da će taj Kordić jednog dana doći među njih, pokloniti se svojim žrtvama i izraziti kajanje i stid što je bio predvodnik tog zločina. Ali, taj teolog i ratni zapovjednik, zadojen mržnjom, prije bi umro nego što bi i pomislio da učini takav gest. Uostalom, zar to ne bi bilo protivno volji njegovih brojno nimalo zanemarljivih pristalica i velikog dijela Crkve, niti bi na to s odobravanjem gledala vladajuća stranka u Hrvatskoj.
Prirodno je, dakle, i logično da Dario Kordić slijedi takvo stanje duha u vlastitoj zemlji. Zašto bi on sam rušio svoj pijedestal borca za hrvatstvo na koji su ga postavile snage “udruženog zločinačkog poduhvata”? Dok je izdržavao kaznu u zatvoru Karlau u Grazu, kardinal Vinko Puljić dvaput mu je dolazio u posjetu, drugi put sa brojnom svitom, polovinom juna 2013. Kardinal je tom prilikom održao molitvu i blagoslov za osuđenika. Uslijedio je, kako je navedeno, istinski prijateljski i otvoren razgovor. Na kardinalovo pitanje: “Kada misliš da bi konačno mogao izići iz zatvora?”, Kordić je odgovorio: “Ne želim niti minutu ranije izići dok to ne bude Božja volja, a On je taj koji odlučuje”. Gdje je Bog bio onog strašnog dana kad su u Ahmićima brutalno ubijani nevini ljudi i djeca, a njihove bogomolje, simbol njihovog identiteta, sravnjene sa zemljom, to nije bila stvar koja bi Kordića makar i naknadno interesovala. Niti je to bila stvar sisačkog biskupa Vlade Košića, jednog od najostrašćenijih “jastrebova” u Katoličkoj crkvi, koji okorjelog ratnog zločinca, obasipajući ga poljupcima, nije ispuštao iz zagrljaja kad je, po izlasku iz zatvora, stigao na Zagrebački aerodrom. Dočeku je, među ostalima, prisustvovao i bivši Tuđmanov ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović, što je bila ironija po sebi. Ali ironija koja je bila izraz državne politike. Nakon tog klero-nacionalističkog rituala više ništa nije moglo zaustaviti promociju Darija Kordića u borca za hrvatsku stvar koji je, eto, svoju nepravednu kaznu izdržao zahvaljujući vjeri u Boga. Biskup Košić ga je čak uporedio sa Isusom, jer je i “Isus bio nepravedno osuđen”.
Međutim, daleko od toga da je Dario Kordić usamljen slučaj. On je samo jedan od čitavog niza sebi sličnih u Hrvatskoj i regionu. Sve su to braća po zločinu, odlikovana i unaprijeđena u nacionalne uzore bez straha i mane. Stid i kajanje su posljednja slabost koju bi oni smjeli imati. Pokajao se jedino dr. Milan Babić, stomatolog po struci i predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, koji je izvršio samoubistvo u pritvorskoj jedinici Tribunala. Među Srbima s obje strane Drine, njegova smrt je primljena hladno, gotovo kao izdaja. Biljana Plavšić je bila lukavija. Pred sudijama Tribunala pročitala je svoj pokajnički sročen tekst u zamjenu za smanjenje kazne. I obmanula Carlu del Ponte! Dodik je po jedinu ženu osuđenu u Haagu poslao Vladin avion i lično je otpratio do njenog stana u Beogradu. Danas su Beograd i Srbija puni Mladićevih murala, ima ih mnogo više nego Dražinih. Tito je izbrisan iz revizijom falsifikovane srpske istorije. Usput rečeno, nejasno je zašto se toliko lažemo istrajavajući na tezi da su zločini bili stvar pojedinaca, kad je dobro poznato da su oni počinjeni što iz mržnje, a što u ime države i njenog režima, a bogme i u ime velikog dijela vlastitog naroda.
Da nije tako, ne bi država skrivala grobnice njihovih žrtava, ne bi bilo hladnjača sa leševima pobijenih Albanaca koje su potapane u Dunav, ne bi po crkvama bile držane molitve za zlikovce i ne bi sav taj ološ bio medijski slavljen i u pjesmama opjevan. I ne bi se desile takve gadosti poput onih u Trnopolju i na Heliodromu, nekadašnjim logorima pod srpskom, odnosno hrvatskom upravom. Kroz ova stratišta prošlo je na hiljade civila, mahom Bošnjaka, od kojih su mnogi pobijeni. Ali, to nije smetalo Vladi Republike Srpske da na području pomenutog logora u okolini Prijedora podigne spomenik palim srpskim borcima!? Prije nekoliko mjeseci na Heliodromu, lokaciji južno od Mostara, na mjestu gdje se nalazio centralni logorski zatvor, započeli su radovi na uređenju Muzeja HVO-a!? Projekat se finansira sredstvima iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Umjesto pijeteta prema žrtvama, čije plansko dehumaniziranje traje još od početka rata ranih devedesetih, podižu se spomen-obilježja njihovim dželatima, što je jedinstven primjer u modernom svijetu. Kao da se u kamen urezuje poruka: Ne želimo istinski mir, ne želimo zajednički život i pomirenje!
U protekle skoro tri decenije dejtonskog mira mogli smo se uvjeriti da ništa tako ne uzburka kolektivne strasti kao odnos prema ratnim zločinima. Tako će biti i ubuduće. To je kolo zla u kojem se isprepliću žrtve i dželati, ali i čitave etničke zajednice. I umjesto da se sa protokom vremena smanjuje, u kolo se hvataju novi naraštaji. A to je onda negacija svake prosperitetne budućnosti.
(kliker.info)