Piše: Saud Grabčanović

Revolucionarni rad nakon 6. januarske diktature do II svjetskog rata

Kada je Rodoljub Čolaković 1932. godine pušten iz zatvora, Bijeljina mu je, kao rodno mjesto, bila određena za stalno mjesto boravka.U Bijeljini je, još od sredine 1931. godine postojala formirana marksistička grupa, u kojoj su bili: Mirko Filipović, Nenad Petrović. Milenko Stojaković, Milenko Jovičić i Velimir Bibić. Po uspostavljanju kontakta sa Rodoljubom  Čolakovićem, koji je na njih prenosio “svoje iskustvo i znanje”, sugerišući im budući način rada, ubrzo su se povezali s naprednim ljudima na selu i nekim radnicima u Bijeljini, prvenstveno s Fadilom Jahićem i njegovom vjerenicom Hajrijom Alijagić, sestrom Alije Alijagića, Abdulahom Pjanićem i nekim drugim zanatlijama u Bijeljini. Tako je započeo organizovaniji rad u Bijeljini, okupljanjem budućih komunističkih  partijskih kadrova. Bijeljinski su komunisti 1933. godine izveli prvu akciju, koja se sastojala u štampanju i rasturanju letaka u kojima je na poseban način izražena interpretacija političkog programa KPJ. Ubrzo nakon ove akcije policija je uhapsila u Bijeljini 16. članova ove grupe, dok su se Abdulah Pjanić i Fadil Jahić (kasnije “Španac”) vješto izvukli od hapšenja i pobjegli policiji. Abdulah Pjanić je u to vrijeme bio “stari lisac”, koji je već dugo godina kao član partije živio u dubokoj ilegali i konspiraciji. ( Mustafa Grabčanović-“Bijeljina i Bijeljinci” Tuzla 2006, str.53 )

Pored aktivnog rada u URSSJ-ovim sindikatu u Bijeljini , Abdulah Pjanić je bio aktivan i u kulturno-prosvjetnom radu u našem gradu. Kada je na inicijativu dr. Vojislava Kecmanovića -Đede, inače Abdulahovog velikog prijatelja,  u Bijeljini osnovano Društvo za narodno prosvjećivanje i čuvanje narodnog zdravlja “Filip Višnjić” sa bibliotekom, Abdulah se  odmah u njega učlanio.  (Mustafa Grabčanović-“Bijeljina i Bijeljinci” Tuzla 2006, str.56 )

 

Drugi svjetski rat okupacija Jugoslavije, početci NOB-a odlazak u   partizane

Kada je u aprilu mjesecu 1941.godine Njemačka objavila rat Kraljevini Jugoslaviji i napala je, Abdulah Pjanić se  nalazio u Bijeljini. Nijemci su vrlo brzo slomili otpor slabašne jugoslovenske armije i okupirali tadašnju Jugoslaviju. Odmah nakon okupacije Jugoslavija je bila podijeljena. Od banovine Hrvatske, Srema i Bosne i Hercegovine stvorena je ustaška kvislinška tvorevina NDH. Bijeljina se tako našla u NDH i njenim “institucijama”, koje su u gradu vrlo brzo bile formirane od lokalnih kvislinga, iz redova propalog i frustriranog muslimanskog begovata i lokalnih Hrvata, kao i posebnih “emisara” iz Zagreba, čija je riječ u gradu bila glavna. U to vrijeme je Abdulah Pjanić sa semberskim komunistima dobijao instrukcije iz centrale KPJ iz Beograda za pripreme za podizanje ustaka protiv okupatora i domaćih izdajnika. Ustaše i Nijemci su preko svojih špijuna uspjeli saznati za te pripreme, pa su ih nastojali u korijenu “sasjeći” hapšenjem istaknutih komunista i njihovih simpatizera. Posebno treba istaći ulogu grupe oko Abdulaha Pjanića u prvim nedjeljama poslije okupacije i stvaranja Nezavisne Dгžave Hrvatske. Odbijanje širokih krugova muslimanskog stanovništva u gradu da pruži aktivnu podršku politici Nezavisne Države sigurno је, dobrim dijelom, rezultat dugogodišnjeg rada ovih ljudi koji su bili nepomirljivi borci protiv svakog šovinizma i koji su vazda pozivali na slogu i saradnju u borbi za zajedničku sreću svih. (Slavko Mićanović : „O procesu političkog opredjeljivanja u Semberiji posljednjih godina pred rat i u toku rata“ , strana 210)

Odmah nakon 22. juna.1941. godine i napada Hitlerove Njemačke na SSSR, počelo je hapšenje “zabilježenih” komunista u našem gradu. Ustaška vlast je koristila lokalne kvislinge, kao što je bio Muradbeg Pašić, u cilju eliminacije “komunističke opasnosti”. Prema spiskovima i instrukcijama dobijenim od Pašića i njegovih ljudi, ustaške vlasti su u Bijeljini izvršile hapšenja i interniranje zabilježenih komunista od kojih su neki kao Hasan Grabčanović i Jozef Koukal završili u logoru u Jasenovcu. Nekim čudom ili činjenicom da ga je Muradbeg Pašić veoma poštovao i cijenio, Abdulah Pjanić je izbjegao njihovu sudbinu. Moguće je bilo da su ga kao porodičnog i već starijeg čovjeka ustaške vlasti tada podcjenile? Bilo kako bilo Abdulah je ostao u Bijeljini sve do sredine 1942. Godine, kada je provaljena tajna partijska organizacija u gradu koja je snabdijevala ojačale partizane na Majevici  oružjem, municijom i sanitetskim matrijalom. Bijeljinski ilegalci, među kojima je, po partijskom zadatku, bio i Abdulah, čak su uspjeli u Donju Trnovu, “malu Moskvu” kako je tada nazivana, prebaciti iz Bijeljine čitavu štampariju!  Tim mašinama je kasnije u Donjoj Trnovi štampan prvi ratni broj lista “Oslobođenje”!

O ilegalnom radu komunista u selima oko grada kao i u samom gradu Bijeljini pod Njemačkom i ustaškom vlašću, među kojima je Abdulah Pjanić imao istaknuto mjesto, pisao je Slavko Mičanović u svojim knjigama. On o tome kaže; “Da bi se u ovom trenutku stekla makar i približna slika о tom radu komunista (pod okupacijom i u ratnom okruženju), о teškoćama i problemima koji su se postavljali, izložićemo kadrovsku osnovu s kojom је organizator ustanka, Fadil Jahić Španac, pristupio izvršavanju zadatka koji mu је povjeren (od strane CK KPJ). Na teritoriji brodačke opštine (Brodac, Velino Selo, Balatun, Međasi, Trnjaci) za politički rad u masama i pripreme za oružanu borbu bili su angažovani: Radovan Ilić-Radika, pravnik iz Međaša, Stevo Perić, student iz Broca, Vukašin Pajkanović, student iz Bijeljine, Vujadin Trifković, omladinac seljak iz Balatuna, Sreten Glišić, seljak iz Međaša, Nikola Maksimović, seljak iz Međaša. Na teritoriji dragaljevačke opštine (Dragaljevac, Čađavica, Crnjelovo) bi1i su angažovani: Svetolik Gospić-Brko, student iz Crnjelova, Drago Tojić Gango, radnik iz Crnjelova, Mlađen Jeftić, seljak iz Crnjelova, Jovica Kokanović, omladinac iz Crnjelova, Bogdan Kokanović, seljak iz Crnjelova. Na teritoriji koja је obuhvatala sela bijeljinske seoske opštine i sela opština Janja i Tavna (Obarska, Patkovača, Golo Brdo, Glogovac, Kojčinovac, Popovi, Pučile, Modran, Glavičice, Batar, Trnova, Cengići, Kacevac, Bjeloševac,itd.) djelovali su: Milenko Stojaković iz Bijeljine, Slavko Mićanović iz Bijeljine, Nikola Spasojević, student medicine iz Patkovače, Vojin Bobar, student agronomije iz Batra, Veselin Gavrić, student prava iz Bijeljine, Nenad Petrović, pravnik iz Вijeljine, Мirko Filipović, student prava iz Вijeljine, Ilija Ваbić- Šepo, seljak iz Popova, Cvijetin Pešaljević, krojački radnik iz Trnove. U samom gradu ostali su da djeluju komunisti za koje se smatralo da im ne prijeti neposredna opasnost od hapšenja (grupa oko Abdulaha Pjanića, zatim Hasan Grabčanović i Jozef Koukal, kao i skojevci, koji su u danim uslovima smatrani članovima Partije (Tifa Lipničević, Zora Vicelja, Milena Stojisavljević, Adem Ademović i drugi. Partijska glavna veza u gradu bila је Mirjana Mijojlić, а kurirsku službu u prvim danima obavljao је Jusuf Arifagic, zemljoradnik.  (Slavko Mičanović: „O procesu političkog opredjeljivanja u Semberiji posljednjih godina pred rat i u toku rata“, strana 219.)

Abdulah Pjanić je više puta mjesečno slao poruke iz Bijeljine, najprije po kuriru Jusufu Arifagiću, a kasnije po Muji Čorbiću u štab Majevičkog partizanskog odreda,  sa informacijama o stanju u gradu, jačini i naoružanju ustaških i njemačkih trupa te njihovim pokretima i pravcima djelovanja. Ove je podatke prikupljao preko sebi odane grupe ljudi koju su činile zanatlije iz Janjica čaršije, kao i iz drugih dijelova grada. Skoro svaki put bi poslao i molbu da pristupi u partizanske odrede ali mu je uvijek bilo ogovoreno da je on potrebniji u gradu i da odrađuje dobar posao.     (Slavko Mičanović : „O procesu političkog opredjeljivanja u Semberiji posljednjih godina pred rat i u toku rata“.)

O aktivnostima koje je u gradu u 1941. i početkom 1942. godine preduzimao Abdulah Pjanić, kao ilegalac sa svojim ljudima, svjedoči nam danas knjiga Slavka Mićanovića „Sa Majevice i Semberije“. U njoj Mićanović piše: „Dogovorili smo se da Cviko nađe Neđu i pošto se sa njim sporazumije, da mi javi kad mogu doći. Istoga dana, u jedan sat poslije podne, trebalo je da se sastanemo Fadil (Jahić-Španac), Abdulah Pjanić i ja kod Arifagića šume. Odlučio sam se na kraju da radim sa trojicom ljudi.To će biti: Nikola Ostojić, Abdulah Pjanić i Ljubo Petrović-Krompir. Njih trojica mogla bi da se sastaju bar jednom u deset dana a da to nikome naročito ne padne u oči. Osim toga, oni svakodnevno dolaze u dodir sa velikim brojem ljudi. Razmislivši dalje o svemu, došao sam do zaključka da će biti bolje (zbog konspiracije) da grupu koju čine Abdulah Pjanić, Ljubo Krompir i Nikola Ostojić ne vežem za omladinsku grupu“.

(Slavko Mičanović  „Sa Majevice i Semberije“ 1961, stranice 18, 54,135.)

 

U jesen 1941. godine je, kao odgovor na ustaške pokolje Srba u podmajevičkom kraju, bio je izvršen napad četnika na Koraj, gdje je izvršen stravičan pokolj muslimanskog stanovništva. Ovaj je pokolj muslimana Koraja bio “znak za uzbunu” muslimanima koji su živjeli u Bijeljini i Janji. Zbog ustaških zločina nad Srbima u Semberiji postojala je realna opasnost da Bijeljinu i Janju zadesi nešto slično što se  dogodilo u Koraju. Zbog toga su se tadašnji muslimanski prvaci našega grada odlučili napisati peticiju – rezoluciju koju će uputiti u Zagreb ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Tom rezolucijom su ugledni bošnjački prvaci našega grada zahtjevali od Pavelića da se odmah prekine sa ustaškim divljanjem, progonima i ubistvima nedužnog srpskog stanovništva u Bijeljini i Semberiji. Deklaraciju su potpisala 73 najuglednija građanina našega grada. Rezolucija je potpisana i objavljena 08.01.1942. godine. Među potpisnicima su bili predstavnici najuglednijih bijeljinskih begovskih porodica, uleme, trgovaca i zanatlija. Potpisnik je bio i Abdulah Pjanić. Samo potpisivanje ove rezolucije je predstavljalo za njene potpisnike veliku opasnost i mogućnost da ih ustaše otjeraju u Jasenovac i da ih sve likvidiraju! Međutim, s obzirom na ugled, imena i brojnost potpisnika, Ante Pavelić se zbog “mira u kući” nije usudio na radikalne poteze protiv buntovnih Bijeljinaca, nego je udovoljio njihovim zahtjevima, progon i pokolj Srba u Semberiji je prestao! Deklaracija je spriječila da ustaše provedu naredbu doglavnika Hakije Hodžića koji je zahtjevao da na teren u Semberiju dođe ustaška “kažnjenička “ bojna i da pobije deset Srba za jednu muslimansku glavu palu u Koraju!

( Mustafa Grabčanović-“Bijeljina i Bijeljinci” Tuzla 2006, str.64 )

 

U Semberiji je partizanski ustanak započeo još u avgustu 1941. godine. Međutim, zbog nepogodnog ravničarskog terena sa malo šume za gerilske akcije, nije dobio većeg zamaha do početka 1942. godine. Jedna desetina Majevičkog partizanskog odreda, preobučena u domobranske uniforme, ušla je u noći 19. na 20. februar 1942. godine u Bijeljinu, razoružala upravnika i stražu zatvora, omogućivši bjekstvo zatvorenoj Tifi Lipničević. S plijenom od 20-tak pušaka i opreme nesmetano su se povukli iz grada. U organizaciji ove akcije su veoma značajnu ulogu odigrali  bijeljinski ilegalci koje je predvodio Abdulah Pjanić. Oni su partizanima na Majevici poslali  ključne podatke o broju i rasporedu ustaških straža na prilazima gradu, kao i jedinica u gradu, te o njihovoj snazi, kao i obezbjeđenju zatvora. Kada su preobučeni partizani ušli u grad, ilegalci su ih usmjeravali i vodili ka planiranim ciljevima. Bez pomoći gradskih ilegalaca ova akcija se ne bi tako uspješno organizirala i izvela. Nakon upada partizana u grad, koji je za ustaše predstavljao veliku sramotu i poraz, Gestapo je proveo opsežnu istragu. U toku istrage gestapovci su došli do saznanja da u gradu Bijeljini postoji dobro organizovana ilegalna grupa koja sarađuje sa partizanima i da je ona glavni “krivac” za te događaje. U gradu su ubrzo počela hapšenja sumnjivih lica. (Svjedočio autoru Radovan-Radika Ilić, prvoborac i partizanski komandant)

Krajem maja 1942. godine Abdulah Pjanić je, nakon dojave da mu prijeti hapšenje, pod okriljem noći pobjegao iz Bijeljine, najprije u Patkovaču, gdje se  sklonio u kući Novakovića koji su tradicinalno bili prijatelji sa Pjanićima, a bili su i simpatizeri NOB-a. Nakon što je uspostavio vezu sa Svetolikom Gospićem-Brkom, Abdulah Pjanić se, uz pomoć partizanskih kurira, uspio prebaciti na slobodnu teritoriju u selo Donja Trnova, gdje je ostao neko vrijeme. Tu je radio kao predavač u partijskoj školi i pomoćnik političkog komesara majevičkog partizanskog odreda.

(nastaviće se)