Piše: Saud Grabčanović
Dolazak Abdulaha Pjanića na Goli otok i njegov boravak u logoru
Početkom maja 1951. godine Abdulah Pjanić je brodom, krcatim logorašima, stigao iz Bakra na Goli otok. Za njega i njegove saputnike je u logoru najprije priređen “svečani doček”, zloglasni špalir ili „topli zec“. Stari kažnjenici su po naredbi napravili dvoredni špalir kroz koji su prolazili novopristigli logoraši. Tada su u susret Abdulahu i njegovim nesretnim kolegama kroz špalir došli monstruozni „Bosanci“ koji su bili zaduženi da mlate nove logoraše. Stari logoraši koji su stajali u špaliru, za to su vrijeme na nove zatvorenike pljuvali i vikali. Izvikivale su se razne parole, u kojima su novopridošli nazivani slugama Moskve, špijunima, licemjerima, izdajnicima, bandom. Prije prolaska kroz špalir osuđenicima su skinuli odjeću, da bi ih udarci „Bosanaca“ više boljeli. Ljudi su udarani tvrdim predmetima, put je bio crven od krvi, a osuđenici su padali u nesvijest. Abdulah je tada vidio gdje je došao i kakav ga horor i košmar tu čekaju. Nakon bestijalnog dočeka uslijedilo je raspoređivanje logoraša u objekte u logoru i to prema težini optužnice, dužini kazne te partijskoj hijerarhiji kojoj su ranije pripadali. „Obični“ IB-ovci su bili raspoređeni u objekte koji su se nalazili u tzv.“Žici“, dok su oni ugledni poslani u tzv. „Petrovu rupu“.”Petrova rupa” je bio najgori dio logora, koji je bio namjenjen za smještaj posebnih zatvorenika: bivših članova centralnih komiteta, visokih rukovodilaca, ministara, generala, španskih boraca, ambasadora, profesora…bilo je to najsurovije mjesto na Golom otoku, u kojem su boravili visokopozicionirani IB-ovci, koji su bili najtvrđi u svojim stavovima. Abdulah Pjanić je, kao stari komunista i visoki partijski dužnosnik, bio smješten u taj specijalni „odjeljak“, boksitnu jamu dubine 7 i širine oko dvadeset metara, u koju se ulazilo stepenicama. Oko jame je bio sagrađen još i zid visine 3 metra, a iznad njega su bile stražarske kule iz kojih su stražari, sa prstom na obaraču, danju i noću nadzirali one dolje i po potrebi ih šicali kao glinene golubove! (Sjećanje na Goli otok Radovana-Radike Ilića koje je usmeno preneseno autoru)
U vrijeme kad je Abdulah stigao na Goli otok, taj logor je bio prljav i nehigijenski, WC-i su bili poljski, zatvorenici se nisu kupali, osim u izuzetnim prilikama u moru par puta godišnje, kad im se to dozvoli. Prehrana u logoru je bila oskudna i nekalorična, pa su zatvorenici izloženi teškom fizičkom radu u kamenolomu brzo gubili na težini, te su izgledali isto kao logoraši iz nacističkih konc-logora! Logoraši su spavali poredani u boksovima jedan do drugog, deke se nisu prale. Zdravstvena zaštita u logoru je bila jako loša, svi su logoraši imali uši, a boksovi u kojima su spavali bili su puni stjenica, pa su obolijevali od različitih zaraznih bolesti. Dan je za logoraše počinjao oko pet sati ujutro, nekada i ranije, a buđenje logoraša je vršeno lupanjem željezne šipke o rešetke na prozorima spavaona. Nakon ustajanja, umivanja, obavezne jutarnje fiskulture, doručka i prozivke, logoraši bi se u koloni uputili u kamenolom gdje su obrađivali kamen, pravili kamene ploče i blokove za građevinarstvo, kao i tucanik za nasipanje cesta. Rad se odvijao na otvorenom, ljeti po paklenoj vrućini, zimi po kiši i orkanskoj buri. Svakodnevno, nakon teškog fizičkog rada u kamenolomu, slijedilo je „prevaspitavanje i politički preodgoj“ logoraša u režiji zloglasnih „Bosanaca“, grupe za specijalne zadatke u logoru, koja je bila zadužena za fizičko i psihičko maltretiranje logoraša.
Srčani udar, otpuštanje iz logora i liječenje u bolnici Abdulaha Pjanića
Ovakav težak život, uz stalno maltretiranje i premlaćivanje, mogli su podnijeti mlađi logoraši. Za starije logoraše, u koje je spadao i Abdulah sa svojih 56 godina starosti, logorski život na Golom otoku je bio mučilište goree od samog pakla! Nekoliko mjeseci nakon dolaska u logor, krajem septembra mjeseca 1951. Godine, Abdulah Pjanić je od teškog rada, loše ishrane i fizičkog i psihičkog maltretiranja doživio srčani udar. Prva pomoć mu je ukazana u ambulanti na otoku, ali za njegovo daljnje liječenje bila je potrebna bolnica. Pošto na Golom otoku nije bilo bolnice, upravnik logora Slobodan Krstić -Uča obratio se čelništvu UDB-e u Beogradu i pitao šta da radi sa Abdulahom, pošto mu je ranije bila skrenuta pažnja da se na njega treba posebno paziti. Odgovoreno mu je da se Abdulaha odmah prebaci u zatvorsku bolnicu u Bakru na liječenje, što je on odmah i učinio. Tako se Abdulah krajem septembra 1951. godine našao u bolnici u Bakru, gdje je bio poslan na liječenje. (Podaci iz tajnih arhiva UDB-e, pribavio rahm. Fejsal Grabčanović, bivši načelnik DB-a u Tuzli)
Abdulahovo stanje je bilo vrlo teško, jer je doživio jak srčani udar. U bakarskoj bolnici mu nisu mogli ukazati adekvatnu pomoć, jer je ta bolnica bila jako loše opremljena. Nakon desetak dana od dolaska Abdulaha Pjanića u zatvorsku bolnicu u Bakru, neko iz bolnice je nazvao Rodoljuba Čolakovića-Roćka u Beogradu i obavijestio ga o Abdulahovom teškom zdravstvenom stanju. Roćko je jako volio i cijenio Abdulaha, pa je zato pokušao na sve načine da mu pomogne da se prebaci u neku bolju bolnicu. On to nije mogao lično učiniti, pošto je za “dlaku” izbjegao da i on kao IB-ovac bude uhapšen i poslan na Goli otok! Od hapšenja ga je spasio Moša Pijade, koji je sa njim bio veliki prijatelj još iz vremena višegodišnjeg tamnovanja u Lepoglavi prije rata. Roćko je tada nazvao Čiču ( Mošu) i zamolio ga da pomogne Abdulahu. Moša Pijade je upoznao Abdulaha u Jajcu 1943. godine i vrlo ga je cijenio. Odmah nakon Roćkove intervencije, Moša je nazvao Marka ( Rankovića) i zamolio ga da se Abdulah prebaci u vojnu bolnicu u Sarajevo. Ranković je poslušao Mošu i odmah je naredio da se Abdulah vojnim sanitetom iz Bakra prebaci u Sarajevo u bolnicu na liječenje. Istoga dana je to Rankovićevo naređenje izvršeno i Abdulah Pjanić, u teškom stanju, prebačen je u Sarajevo u zatvorsko odjeljenje Vojne bolnice. (Svjedočenje autoru od strane Poznana Stefanovića, starog komuniste iz Bijeljine).
(nastaviće se)