Dubokom vodom noći u svojoj lobanji plovim
Bez pravca i bez krme
Niz svijenu kičmu svijeta
Niz rebra gluhog neba
Radoznale smrti iza stabala vire
U mrtve pucaju ruke
U njima unuci ginu
I zamiru neobjašnjiva pokoljenja
Posljednjom snagom volje
Za vid se zgusnuti držim
Bajato sunce ruši munare svjetla
I visoke molitve mujezina
U ponor ogledala ruše se glasni snovi
Njihova prozirna pjesma zatvara sebe u kamen
U bolnu ranu usta
U slijepe oči zemlje
Malakše tišina u uglovima sobe
I zrije strah pod noktima
A vidim skrivenim okom
Dubina još nije sustigla sebe
Mrtvi se protiv još jedne smrti bune
A živi svoja tijela napuštaju
Grad koji je živio nekad
Neće više da se u svojoj sjenci davi
Sa one strane vidika
Izlazi malo jutro i mačevi mraka
Polako u grlu posustaju
I slutim ranjenim sluhom
Ako sad ne dignem glavu
Nikada više neću vidjeti zvijezde
Jusuf Trbić