Piše: Saud Grabčanović
Pokret za autonomiju Bosne i bosanski ustanak
Sultan Mahmud II je odmah nakon stupanja na prijestolje započeo sa reformama poljuljanog Osmanskog carstva, koje su obuhvatale : 1. ukidanje janjičara, odnosno dokidanje uzimanja kršćanske i muslimanske djece koja se odgajaju za janjičare, a janjičara je trebalo da zamijeni redovna vojska (nizam) kontrolisana iz Istanbula i 2. potpuno ukidanje ajanluka. To je za muslimane iz ajanluka značilo da ostaju bez specijalnog statusa, privilegija i poticaja iz Carigrada koje su dobivali za čuvanje granice, te uvođenje poreza i za njih. Sultan Mahmud II je nakon uništenja janjičara u Istanbulu i provođenja reformi u djelovima Rumelijskog ejaleta nastojao svoje reforme proširiti i na sve ostale dijelove carstva. Jedna od prvih pokrajina koju je planirao dovesti pod svoju „komandu“ je bio buntovni Bosanski ejalet, koji je tada bio „država u državi“ i koji je predstavljao veoma “tvrd orah“. Bosanske spahije su od početka bile protiv ovih reformi, iako su pojedini ajani i begovi te reforme podržavali, ali većinom samo deklarativno ( među njima su u početku bili i Husein-kapetan, kao i Ali-paša). Od početka 20-tih godina 19. vijeka sultan Mahmud II je rješenje bosanskog problema i otpora bošnjačkog plemstva vidio u zloglasnom Ali Dželaludin-paši. Sultan je dao punomoć Dželaludin-paši da surovo vlada Bosnom i da „umiri“ bošnjački begovat i tako ga prisili da prihvati njegove reforme. Nakon likvidacije najopasnijih ajana i ostataka janjičara u njihovim najjačim uporištima koje je izvršio zloglasni bosanski vezir Dželal-paša u Sarajevu i Mostaru, sultan Mahmud II je pokušao privoljeti preostale bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im položaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Carstvu, odnosno Bosanskom pašaluku. Nova politika Visoke Porte značila je uspostavu drastičnih reformi koje su pogađale visoko plemstvo i carske dužnosnike u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačkim bošnjačkim prvacima to nije išlo u prilog: ni ajanima, ni agama, ni begovima, ni kapetanima.Tu su sultanovu ponudu bosanski ajani odlučno odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od moćnih gospodara u kadiluku postanu obični, makar i relativno visoki činovnici. Ovim je bio otvoren put direktnom oružanom obračunu izmedju bosanskih ajana i centralne vlasti. Bosanske spahije se svojih privilegija, koje su im ostale od njihovih pradjedova, nisu nikako htjele odreći. Oni su pogotovo nalazili izgovor za to u veoma lošoj i kapitulantskoj međunarodnoj politici „đaur sultana“ Mahmuda II i davanju autonomije knjaževini Srbiji. Kao posljedica otpora sultanovim reformama, u Bosni dolazi do otvorene pobune bošnjačkih prvaka koji žele da se te reforme zaustave, a da se „ćafirski sultan“ smijeni na prijestolu sultanom koji će nastaviti po „starom“, kako njima odgovara. Pošto je sultan morao izvršavati dogovor s Rusima, to je značilo da će dijelove bosanske teritorije, šest prekodrinskih nahija koje su pripadale Bosanskom ejaletu, ustupiti Srbiji. Za Bošnjake, to je značilo rat. Sve do ovog sramnog sultanovog hatišerifa gradačački Husein-kapetan i zvornički kapetan Ali-paša Fidahić su se držali neutralno prema sultanovim reformama. Može se reći da su ih u početku čak i podržavali, jer su se obojica u početku stavili na stranu vezira, bosanskih valija Abdurahman-paše i Namik- paše Moralije u sukobu sa sarajevskim janjičarima. Husein je inače u to vrijeme sa Moralijom bio dobar prijatelj. Ali-paša i Husein-kapetan su nakon hatišerifa kojim se Srbiji daju ogromna prava na štetu muslimana, promijenili svoje mišljenje i tabor. Husein-kapetan Gradaščević je otvoreno pozvao bosanske prvake da se ujedine, jer zemlji prijeti velika opasnost. Na sastanku u Tuzli krajem 1830. godine odgovornost preuzimaju tadašnji bosanski ajani: Husein-beg Gradaščević, Ali-paša i Mahmud-paša Fidahić, Memiš-aga iz Srebrenice, Mahmud- -beg Tuzlić, Babići, begovi iz Sarajeva, Mujaga Zlatar, Emin-beg Dženetić, Mustafa Džaferović, Sulejman Isević, Abdulhamid Alemdar, Mustafa Turhanija, gotovo svi kapetani, predstavnik Albanca Škodra-paše i drugi. Na tom prvom sastanku oni su dogovorili sveopšti bosanski sabor u Travniku 29. marta 1831. godine. Nakon vijesti da su se protiv Porte, iz istih razloga, podigli Arbanasi, bosanski kapetani i ajani, zabrinuti za svoje privilegije, održali su u decembru 1830. godine sastanak u konacima Husein-kapetana Gradaščevića. Novi bosanski vezir Ali Namik-paša Moralia pokušao je ponovno početkom 1831. privoljeti bosanske ajane na poslušnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Pozvao ih je na divan u Travnik. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dođu u Travnik, strahujući za svoju bezbjednost. Ajani su se sastali na novom skupu u Tuzli mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara 1831. godine, s ciljem pripreme za ustanak. Ovaj sastanak je održan u konaku tuzlanskog kapetana Mahmud-paše Tuzlića, djeda Bakir-bega Tuzlića. Zaključak zavjerenika sa tog sastanka je bio da se sultanovim reformama treba oduprijeti svim sredstvima, a ako treba i oružanom pobunom. Sa ovog skupa pozvan je bosanski narod da se digne na ustanak za odbranu Bosne. Tom prilikom bošnjački su prvaci izabrali za vođu otpora mladog Husein-kapetana Gradaščevića, kapetana grada Gradaćca. Sa ovog skupa su Porti poslani sljedeći zahtjevi Bošnjaka:
- Da se opozovu svi ustupci dati Srbiji i da se Bosanskom ejaletu vrati 6.nahija ustupljenih Srbiji,
- Da se obustavi uvođenje nove vojske,
- Da se ukine vezirsko mjesto u Bosni, Bosni,
- Da se dopusti veća autonomija Bosne,
- Da se upravitelj Bosne-vezir serasker bira među Bosancima,
- Da se sultan više ne miješa u upravljanje Bosnom,
- Bosanci zauzvrat priznaju sultanovu vrhovnu vlast i Bosna će sultanu davati godišnje porez od 4.000 kesa dukata.
(Nastaviće se)