Piše: Jusuf Trbić
Prošlost Bijeljine i dalje liči na neistraženu pustoš, iz koje, s vremena na vrijeme, iskrsnu svijetle slike koje nas iznenade. Zar smo i to imali, i gdje je to sad? Da, Bijeljina je imala mnogo toga što se danas ni zamisliti ne može. Recimo, to je bio multietnički grad, u pravom smislu te riječi. Dolazili su ljudi sa svih strana svijeta, jer je Bijeljina bila vijekovima u istoj državi kao i Kairo, Bagdad, Samarkand, a kretanje stanovništva u jednoj državi nije ništa neobično. Uz to, to je bio granični ejalet Osmanske Carevine i preko njega se odvijala trgovina sa Evropom, a kasnije, kad je došla Austro-Ugarska, to je bilo područje važno za dalji prodor velike carevine na istok. U Bijeljini su živjeli pripadnicvi mnogih naroda i svi su se tu osjećali kod kuće, nimkome grad nije bio tijesan. Među njima je bilo i Arapa.
Svojevremeno, na promociji mog romana “Legenda o Bijeloj džamiji” u Tuzli, naš dr Adi Rifatbegović poklonio mi je fotografiju jedne slike – portreta koji je naslikao Ismet Mujezinović, i tekst koji je tu sliku pratio, uz napomenu da će to, možda, jednom zaslužiti da se objavi. Ja sam to odložio u svoju malu kućnu arhivu, zajedno s drugim papirima, i na sve ubrzo zaboravio. Nekoliko dana prije nastanka ovog teksta nešto kao da me uputilo da prelistavam stare papire. Tražio sam, ne znajući ni šta, ni zbog čega. I onda se odjednom pojavio papir u providnoj najlonskoj foliji, i u tom trenutku sam shvatio da je to priča koju, zapravo, nisam ja tražio, već je ona tražila mene. I našla me je.
A priča je to o ljudima koji su u Bijeljinu došli iz dalekih krajeva. Došli i ostali.
Slika čiju sam fotografiju dobio jedini je portret Arapina u bogatoj riznici velikog slikarskog majstora Ismeta Mujezinovića. On je rođen 1907. godine u Tuzli, završio je 1929. godine Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a usavršavao se u Parizu. Kad se vratio u zemlju radio je kao profesor u Zagrebu, Beogradu i Tuzli, a u Bijeljinu je, u to vrijeme, dolazio često, u posjetu majci, koja tu živjela sa dugim mužem i kćerkom. Drugovao je s čaršijskim ljudima, a najčešće je odsjedao u kafani “Kod Arapa”, u prizemlju kuće na sprat, na mjestu gdje je danas Gradska biblioteka. Kafana je bila prostrana, sa kaminom u zidu, gdje je bio i roštilj na kojem se kuhala kafa, ispred njega je bila stupa u kojoj se kafa tucala, a na sredini sale stajao je bilijar, što je za ono vrijeme bilo moderno i neobično. Vlasnik je bio Meho Hasanović, poznat kao Meho Arap. Slikar se sprijateljio s njim i njegovim bratom Hajrom ( koji je kasnije poginuo u partizanima), i sa Rodoljubom Čolakovićem, s kojim se često družio. Tu je upoznao i Mehinog oca Ibrahima, koji ga je fascinirao upečatljivim likom i dostojanstvenim držanjem, pa ga je ovjekovječio na slici. Bilo je to 1937. godine. Slika je dugo stajala u pročelju kafane, sve do 1949. godine, kad je vlast nacionalizovala kafanu. Mehi je tad bilo dozvoljeno da, od svega, iznese samo tu sliku, koja je provela punih šest decenija u tami, sakrivena od očiju javnosti.
Ibrahim je bio izrazito crne puti. Njegov predak Hasan došao je iz okoline Meke 1810. godine, u pratnji vezira Dželaludin-paše. U to vrijeme često su u Bosnu, a i u druge dijelove Carstva, dolazili Arapi iz tih krajeva, da budu vodiči hadžijama na putu za Meku. Zvali su se delili, i obavljali su izuzetno važan posao, jer je putovanje na hadž bilo teško i komplikovano. Njihov rad se smatrao pobožnim djelom, a najviše ih je bilo iz loze Hazreti Alije ( alevije). Brojni su bili i pripadnici porodice Mešat iz Meke. Kad nisu bili na putu, ovi ljudi su radili kao učitelji turskog i arapskog jezika, a s njima su najčešće dolazile i njihove žene, koje su opismenjavale ženski dio bosanske vlastele.
Hasan se u Bosni oženio Mihrijom, koja je takođe bila rodom iz Meke, a bila je u službi kod majke Mahmud-paše Fidahića u Sarajevu. Oboje su bili crne puti, a kod nas su sve takve ljude, bez obzira na to odakle potiču, zvali Arapima. Vjenčali su se šerijatski u Zvorniku, a Hasana je paša, oko 1810. godine, poslao u Bijeljinu, na službu u sudu. Njegovi potomci su uzeli prezime Hasanović. Ženidbom i udajom miješali su se s domaćim stanovništvom, od njih je nastalo više porodica, od kojih su samo neke zadržale tamniji ten. Ibrahim je, pored dva sina, imao i četiri kćeri. Njegov sin Meho, poznat u čaršiji kao Meho Arap, kafandžija, imao je jednu kćerku i dva sina, koji su naslijedili stara imena – Ibrahim i Hajro. Mlađi, Hajro, završio je medicinu i radio je kao ljekar. Uspomene na oca i njegove pretke zapisao je stariji sin Ibrahim, koji je krajem 2011. godine zabilježio i ovo : “ “Bio sam posljednji Hasanović u Bijeljini, u junu 1992. godine. Pobjegao sam sa jednom platnenom kesom i đedovom slikom smotanom u rolnu. Ljetos sam, poslije dugo godina, išao u Bijeljinu, na dženazu bližem rođaku i vidio sam dječaka, Hasanovog potomka. Bio je – plav.”
Zanimljiva je i priča o ljudima iz Egipta koji su živjeli i danas žive u Bijeljini, a neuki Balkanci nazivali su ih “Bijelim Ciganima” ili firaunima (od riječi faraon), mada oni nemaju nikakve veze sa Romima (narodom porijeklom iz Indije). Oni su pripadali narodu Kopta, i direktni su potomci starih Egipćana. Inače, Arapi su se počeli doseljavati u Egipat u 7. vijeku, u sklopu velikih osvajanja. Većina Kopta ostala je u svojoj staroj, hrišćanskoj vjeri, to je posebna monofizitska sekta koja ima dosta sličnosti s islamom (obrezivanje i mnogi drugi elementi). Na Balkan, u rubne dijelove Osmanske Carevine selila ih je turska vlast, najviše u 17. vijeku, po kazni, zato što su se, u većini, pridružili Mamelucima u buni protiv sultana. Tokom vremena prihvatili su vjeru, jezik i običaje domaćina, i potpuno se asimilovali u sredinu u kojoj su živjeli. U agresiji na Bosnu većina je protjerana, zajedno s Bošnjacima, i malo ih je ostalo da živi u svojoj mahali.
Tako su, eto, došli i (u većini) otišli Bijeljinci koji potiču iz dalekih krajeva, a ovdje su bili, što se kaže, svoji na svom topraku. Zato, neka ostane i ovaj zapis o njima, o ljudima što su svoj vijek proveli pod ovim nebom kako su znali i umjeli, a onda otišli, poput magle, u neke nedokučive predjele prošlosti, iz kojih nikome od nas nema povratka.
(odlomak iz knjige “Čuvari vremena”)