Piše : Saud Grabčanović
Slom bosanskog kraljevsta i turska okupacija
Za vladavine prvo bana, a kasnije prvog i najvećeg kralja Bosne Stjepana Tvrtka I Kotromanića, Bosna je postala najmoćnija država na Balkanu. Pod njegovom vlašću Bosna je udvostručila svoju teritorijalnu veličinu i imala je najmoćniju vojsku toga vremena.
Tvrtko je nosio titulu: „Po milosti Božjoj kralj Bosni, Srbljem, Hrvatima, Dalmacije, Huma, Donjih krajeva Pomorju i Zapadnim stranama“.Nakon njegove smrti nije imao dostojnih naslednika koji bi sačuvali njegovu državu i rezultate njegovih uspješnih vojnih pohoda i osvajanja. Bosnom su poslije Tvrtka, u periodu od stotinjak godina, vladali manje sposobni kraljevi koji su uspjeli samo da ponište skoro sve Tvrtkove uspjehe a da Bosnu kao državu srozaju i dovedu u podređen, često vazalni položaj prema moćnim susjednim državama : Ugaskoj i nadirućem Osmanskom carstvu. Osim ovoga , naši su kraljevi potpali pod uticaj pape i katoličke crkve, pa su napustili Bosansku bogumilsku crkvu i prihvatali katoličanstvo. Na ovaj su se način tadašnji bosanski kraljevi odrodili od svoga naroda i okrenuli ga protiv svoje vlasti. I ne samo što su prihvatili katoličanstvo, ti bosanski vladari su, prema instrukcijama pape, preduzimali progone svojih sunarodnika bogumila „heretika“ koji su predstavljali apsolutnu većinu stanovništva tadašnjeg kraljevstva. Ovi su progoni dodatno iznutra oslabili Bosnu i od nje stvorili lak plijen za potencijalne osvajače. Poslednji bosanski kralj, inače gorljivi katolik, Stjepan Tomašević, okićen velikim titulama Tvrtka I , hvalio se da: «zapovida slugam kraljevstva mi, voevodam, knezovom, županom, e viniskom, vsakoga stanja ludem». U stvarnosti, kralj Stjepan u to vrijeme više nije zapovijedao nikome. Za to je on sam snosio najveću krivicu, a krivicu je snosio i njegov otac kralj Tomaš kao i njegovi prethodnici. Progoni heretika- bogumila u Bosni i uništenje Crkve bosanske, koju je slijedila većina naroda i plemstva njegove države, obili su se konačno kralju Stjepanu Tomaševiću o glavu. Kraljevina Bosna, razjedinjena unutrašnjim sukobima i neslogom, čekala je napad Osmanlija . Uobraženi kralj Stjepan Tomašević je bio uljuljkan lažnim obećanjima pape i ugarskog kralja Matije Korvina o tobožnjoj pomoći Bosanskom kraljevstvu i križarskom ratu za spas Bosne! Naivni kralj Stjepan je stoga odbacio tursku ponudu za vazalstvo, koju mu je poslao sulatan Fatih, a prestao je i da plaća sultanu harač, na koji se ranije obavezao. To je bio povod rata koji je Bosnu kao državu skupo koštao i skinuo je sa istorijske karte za narednih 400 godina.
Krajem februara 1463. godine Osmansko carstvo počinje pripreme za pohod na Bosnu. U srcu tadašnje Bosne, na području današnjeg Sarajeva, Osmanlije su već od 1435. godine imale svoju enklavu iz koje su mogle kontrolisati cijelu kraljevinu. Turci su se, inače, i ranije, stotinjak godina prije konačnog pada Bosne, uplitali u dinastičke borbe u kraljevstvu te u sukobe bogumila-heretika sa katoličkom vlastelom i kraljem. Osmanlije su često vojno intervenisale na strani jednih ili drugih. Turci su takođe učestvovali na strani bosanske vojske u ratovima sa Ugrima i u više bojeva su bili odlučujući faktor koji je Bošnjacima donio pobjedu. Najveću pobjedu nad Ugrima u bitci u Usori kod Doboja 1415. godine Bošnjaci su izvojevali uz veliku pomoć osmanske vojske, koju je predvodio Ishak beg. Dobar dio bosanskog plemstva bio je i otprije u vezama s Turcima. Jedan dio bosanskih plemića je čak bio na njihovoj strani u borbi protiv katolika. Nakon što mu je kralj Stjepan Tomašević otkazao lojalnost, sultan Mehmed II Fatih je odlučio da konačno osvoji i pokori cijelo Bosansko kraljevstvo. Početkom maja 1463. Godine velika osmanska vojska iz pravca Rumelijskog ejaleta stigla je u Bosnu, tačnije na posjede kneza Tvrtka Dinjčića, koji su se nalazili u porječju rijeke Drine. Knez Tvrtko se predao Turcima bez ikakvog otpora, misleći da je na snazi petnaestogodišnji mir. Knez Tvrtko je pogubljen, sljedeći su bili Pavlovići. Knezovi Petar II. Pavlović i Nikola Pavlović su pokušali pružiti otpor, ali bezuspješno. Tom prilikom obojica su ubijeni od strane osmanske vojske. S posjeda Pavlovića sultan Fatih je odlučio krenuti na prijestolnicu Bobovac i već 19. maja su Turci stigli pred tu moćnu bosansku tvrđavu. Mnogi su smatarali da Bobovac može izdržati tri godine opsade, ali ovaj put Bobovac je izdržao opsadu od samo tri dana! Osmanlije su opkolile i gađale Bobovac topovima koje je za njih dopremao Jorg iz Nirnberga. Dana 21. maja 1463.g. posada grada se predala, na čelu s knezom Radakom, potajnim bogumilom, kojeg je sultan odmah dao pogubiti. Bosanski kralj Stjepan Tomašević je u paničnom strahu pobjegao sa pratnjom prema zapadnom dijelu svoga kreljevstva, u očajničkom pokušaju da pobjegne iz zemlje i dokopa se Hrvatske ili Dalmacije. Kralj je prvo boravio u Jajcu, ali saznavši da se turska sila kreće prema Jajcu, pobjegao je dalje u tvrdi grad Ključ u Krajini, nastojeći prikupiti nekakvu vojsku. Osmanlije su stigle pred Jajce i nakon kraće opsade Jajce se je predalo. Goneći kralja Stjepana u stopu Osmanlije su stigle pred grad Ključ 25. maja i opsjele ga. Kralj Stjepan Tomšević se na riječ predao veziru Mahmud-paši Anđeloviću, uz obećanje da će mu život biti pošteđen. Mahmud-paša Anđelović ga je zarobio i odveo u Carevo polje kod Jajca u sultanov tabor. 5. juna poslednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je pogubljen u taboru sultana zajedno sa amidžom Radivojem Ostojićem i rođakom Tvrtkom. Istog dana pogubljeno je na tom polju oko 200 bosanskih plemića, cvijet bosanskog plemstva. Kralja Stjepana je pogubio lično osmanski sultan Mehmed II Fatih. Turci su redovito eliminisali elitu zaposjednute države, koju su činili plemići. Kršćansko plemstvo kao bogata, pismena, obrazovana i rukovanju oružjem vješta skupina je za sultana predstavljalo skrivenu potencijalnu opasnost, izvor otpora i mogućih pobuna protiv njegove vlasti. Zato su Osmanlije ovu skupinu nastojali eliminisati odmah nakon zaposjedanja neke države.
Masovnog prelaska katoličkog plemstva u Bosni na islam, radi zadržavanja zemljišnih posjeda, privilegija i titula u to vrijeme nakon turskog osvajanja nije bilo. Jednostavno, tadašnje ustrojstvo i organizacija Osmanske države su to onemogućavali. Kada bi Turci pokorili neku državu, autohtono plemstvo te države bi najvećim dijelom zauvijek nestalo. Ukoliko nisu uspjeli pobjeći u druge zemlje plemići su većinom bili ili pobijeni ili prodati u ropstvo, zajedno sa svojim porodicama. Njihovi zemljišni posjedi i imovina bi postali sultanovo vlasništvo. Sultan je te zemljišne posjede dijelio na doživotno (privremeno) korišćenje svojim ratnicima koji bi se istakli u ratu i zaradili tursku plemićku titulu spahije-bega. Čak su u nekim slučajevima i kršćani dobijali ove titule bez obaveznog prelaska na islam. Ovdje se obično radilo o kršćanima koji su imali posebne zasluge u ratovima na strani Osmanlija, pa su te privilegije dobijali od turskih sultana. Broj ovih kršćana –osmanskih feudalaca je bio minoran u odnosu na broj muslimana sa tim privilegijama. U vrijeme osmanskog zaposjedanja Bosne u Osmanskom carstvu je važio zakon „timarskog spahiluka“ koji je sultanu davao neograničeno vlasništvo nad zemljišnim posjedima u novoosvojenim pokrajinama carstva.Sve je bilo sultanovo vlasništvo! Ovakav je bio razvoj događaja i u Bosni nakon turske okupacije. Tek jedan mali dio bosanskog plemstva je nakon turskih osvajanja prešao na islam, uglavnom su to bili razbaštinjeni bivši plemići, sljedbenici Crkve bosanske –bogumili. Oni odavno nisu više bili vlasnici zemljišnih parcela – lena . Te zemljišne posjede im je već ranije bio oduzeo kralj Stjepan i njegovi prethodnici. Neslavno, šaptom kako to neki vole reći, bez ijedne veće bitke Bosna je pala pod osmansku vlast u ljeto 1463.godine. Nešto duže držala se Hercegovina, ali su unutrašnje borbe za vlast podrivale snagu otpora . Napokon, nakon smrti Hercega Stjepana, 1482. godine i Hercegovina potpada pod tursku vlast…
(Slijedi : Obnova državnosti Bosne kao marionetske tvorevine)