Piše: Nihad Hebibović
O čemu pričamo kada pričamo o politici i politikama u Bosni i Hercegovini? Postoji li u Bosni i Hercegovini uopće politika kao takva, kao praktična disciplina, izraz težnji pojedinca ili skupine?

Rekao bih da ne postoji. Iako je već stotinu puta ponovljeno da živimo predpolitičko društvo, izgleda da je uopće sasvim malo shvaćena ta naša predpolitičnost. Ne mislim da se ona može opisati u jednom tekstu niti da se tako lahko može pojasniti cjelokupna zamršenost tih odnosa. Pa ipak i pored toga što se govori da se politika uvukla u sve pore našeg društva prije će biti da politike nema uopće, ili ako je ima, ima je tek na nekom mirko nivou gdje ona može doći do izražaja kroz neposredni interes građana, u lokalnoj zajednici, na kakav-takav način.

Rekao sam interes građana! Međutim, šta je ovdje kod nas konkretno interes građana, ima li ga i može li ga uopće biti? Mislim da ne može. Zbog čega ne može? Ne može zbog toga što samo u Bosni i Hercegovini postoje legitimni i nelegitimni predstavnici naroda, i predstavnici naroda uopće. Građane ne predstavlja niko.

Politički pojam građanina je desubjektiviziran, iako mi hoćemo da budemo građansko društvo po uzusima zapadne demokratije. Tačnije građanin nikada u Bosni i Hercegovini nije ni bio subjektom političkog. Iako su nas komunisti recimo, obavljajući dio posla kojeg nepostojeća i nikad jasno profilirana građanska klasa nikada nije uradila kao svoju historijsku zadaću, iako su nas može se slobodno reći unaprijedili, civlizacijski, oni su nas upravo zadržavanjem narodnog predstavništva trajno ostavili da tapćemo u mjestu. Oni koji su srušili komunizam-socijalizam u ime demokratije prezreli su zapravo sve što jeste građanska demokratija i uloga pojedinca u društvu. Naša politika i naše politike i dan danas su u uvjerenju – u konačnici tako i djeluju – da reprezentuju narode.

Kada se god govori o interesima građana u suštini priča se o ničemu. Da bi postojao interes građana, valjda bi prvo trebao kao politički subjekat postojati građanin, a znamo da ne postoji.

Dakle mi ovdje na našem političkom terenu igramo fudbal bez lopte. Ne postoji ono što latini zovu conditio sine qua non, građanin kao politički subjekt. Svađamo se oko toga ko će pobijediti, a neće i ne može pobijediti niko jer nema lopte na terenu. U toj komičnoj predstavi, sasvim je logično da je svaki potez besmislen i svaka sudijska odluka sporna.

Mi smo opredljeljeni da uđemo u Evropsku uniju, ali nam to naše opredjeljenje ništa ne znači, jer tamo gdje bi trebali ući igra se po drugim političkim pravilima. Kada bi ukoliko sutra bili primljeni u tu toliko željenu zajednicu, mi uopće ne bi funckionisali. Istina je da ne funkcionišemo ni sada, međutim odlično tavorimo u svojoj nakaradnosti, štaviše rekao bih, iznad svih razumnih očekivanja.

Ono što je začuđujuće jesu zapravo poruke koje nam ne/dolaze iz Evropske unije. Niko od evropskih zvaničnika zapravo ne želi jasno da kaže to da Evropska unija ne poznaje niti priznaje princip legitimno-nelegitimnog ili narodnog predstavništva uopće, princip konstitutivnosti naroda, pa tako i vladajućim nacionalističkim elitama u njihovom komunističkom naslijeđu olako polazi za rukom da svoj oblik vladavine i političkog predstavljanja nazivaju čak i evropskim, što je potpuna besmislica.

Takvi su i prijedlozi izmjena i dopuna Izbornog zakona koji ne samo da su izraz postojećeg stanja nego još dublje srljanje u desubjektivizaciju građanina kao političkog faktora.

 

(Vijesti.ba)