BiH i Kosovo

2
epa06443464 Serbian President Aleksandar Vucic (R) consults with Prime Minister Ana Brnabic (L) during the press conference following the assassination of Oliver Ivanovic in Belgrade, Serbia, 16 January 2018. The former State Secretary for Kosovo and Metohija and a subject of a controversial war crimes trial and retrial, was shot dead in Mitrovica, Kosovo, 16 January 2018, according to media reports. EPA-EFE/ANDREJ CUKIC

Najvažnija lekcija devedesetih godina je da ne postoji ništa upravljivo u vezi sa promjenama granica na Balkanu. Pokušaji promjena granica su uvijek bili praćeni krvoprolićem. 

Piše: Emir Suljagić- Oslobođenje

Dok predsjednici Kosova i Srbije, Hašim Thaci i Aleksandar Vučić traže podršku EU za „razmjenu teritorije“ između njihovih zemalja, treba imati na umu da razgovor o podjeli – jer, to je ustvari to – Kosova nije razgovor o podjeli Kosova, nego Bosne i Hercegovine.

Donekle je ironično da su Thaci i Vučić otvoreno pokrenuli pitanje promjene granica između Kosova i Srbije na godišnjicu jednog drugog pokušaja podjele Bosne i Hercegovine. U augustu 1939. premijer Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković i vodeći hrvatski političar Vladko Maček postigli su sporazum kojim je Bosna i Hercegovina prestala da postoji kao posebna politička i administrativna cjelina, tako što je Hrvatska Banovina anektirala otprilike trećinu, dok je srpskoj jedinici u budućoj, projiciranoj, državi pripalo ostalo.

Kada je nakon Drugog svjetskog rata upitan o statusu koji je po sporazumu imalo muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine, Maček – koji je u današnjoj Hrvatskoj slavljen kao veliki državnik – odgovorio je: “Mi smo se sporazumjeli, kada smo došli na Bosnu i muslimane, da smatramo da muslimani ne postoje. I tako smo i radili.”

I dok su promjene granica na zapadnom Balkanu smatrane nezamislivim prije svega nekoliko godina, ono što se kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom čini se kao da pruža podršku Thacijevom i Vučićevom eksperimentu. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država, John Bolton izjavio je nedavno da “Washington neće iznositi sud o ideji razmjene teritorija između Srbije i Kosova”.

Izjave komesara za proširenje EU, Johannesa Hahna također održavaju taj stav. „Oni moraju pronaći rješenje, mi ćemo ga razmotriti otvorenog uma. Ali, iznad svega, ono mora doprinijeti regionalnoj stabilnosti i EU putu obje zemlje“, izjavio je on nedavno.

Vjerovatno ključnu ulogu u postizanju plana o podjeli Kosova – ne treba imati iluzije, plan je već napravljen, sporazum postignut i vrijeme nije na našoj strani – odigrali su Austrija, odnosno njena vlada i Federica Mogherini, europska komesarka za vanjsku politiku i sigurnost. Austrijska Vlada je u proteklim mjesecima bila „kanalizator“ napora usmjerenih na zaobilaženje evropskih institucija u kojima bi se suočili sa njemačkim i španskim vetom na promjenu granica.

Usto, jedna od manje očiglednih stvari u vezi sa podjelom plana Kosova koji će cijeli region gurnuti preko ivice odigrali su evropski socijaldemokrati: ponovo, sa izuzetkom njemačkih i španskih socijaldemokrata i socijalista, sve socijaldemokratske partije u Evropi podržavaju podjelu. Posljednji u nizu koji je javno dao podršku, bez obzira na moguće posljedice po njegovu zemlju je makedonski premijer Zoran Zaev. U tom smislu ne treba čuditi ni da je jedna od pogonskih snaga ovog plana, sa krajnjim ciljem stvaranja albanske konfederacije ili Sjedinjenih Albanskih Država i premijer Albanije, Edi Rama.

Ova promjena stava suštinski znači da je EU odlučila da pogazi 20 godina angažmana u regionu. Problem je u tome što to čini u trenutku kada se već „zakuhava“.

Kakvi god da su detalji dogovora između Thacija i Vučića, čini se da je sastavni dio dogovora pristupanje Kosova u članstvo UN-a i drugih međunarodnih institucija.

Prije svega nekoliko sedmica, predsjednik entiteta RS, Milorad Dodik rekao je da ako Kosovo dobije članstvo u UN-u i drugim međunarodnim institucijama, bosanski Srbi će „također tražiti stolicu“ u UN-u; drugim riječima, krenuće put nezavisnosti.

Ovo nije isprazna retorika. Dodik je dugogodišnji ruski klijent. Rusija, pak, aktivno podržava domaće političke i paravojne aktere čiji je cilj podjela Bosne i Hercegovine sa ciljem da spriječi dublju integraciju cijelog regiona sa Zapadom.

Dodik otvoreno zagovara otcjepljenje polovice Bosne i Hercegovine i redovno o entitetu Republika Srpska govori kao o „drugoj srpskoj državi na Balkanu“. Tokom proteklih godina potrošio je milione dolara na lobiranje u Washingtonu s namjerom da promjeni konsenzus unutar američke političke klase o nepovredivosti granica Bosne i Hercegovine. „Razmjena teritorije“ između Kosova i Srbije stvorila bi presedan koji je potreban za provođenje u djelo njegovih secesionističkih ciljeva.

Drugi bosanski susjed, Hrvatska, također ima ulog u zalaganju za promjenu granica na Balkanu. Hrvatska ima istoriju nastojanja da anektira dijelove Bosne i Hercegovine putem politike krvi i tla. Hrvatska je tokom devedesetih godina teritoriji Bosne i Hercegovine u djelo provodila projekt Velike Hrvatske brutalnom politikom masovnih ubistava, koncentracionih logora i sistematskim korištenjem muslimana kao robovske radne snage.

Politička klasa u Hrvatskoj uopšte ne žali zbog toga, kao što ne žali ni zbog mračnog poglavlja saradnje sa nacistima u Drugom svjetskom ratu i saučesništvu u genocidu nad jevrejskom, romskom i srpskim zajednicom.

Usto, u posljednjih nekoliko godina, hrvatsko društvo u cjelini – uz podršku nekih vodećih ličnosti Katoličke crkve – iznova otkriva “kulturno graničarstvo” kao dio svog identiteta, braneći Europe od zamišljenog “islamskog proboja”.

I Srbija i Hrvatska se intenzivno naoružavaju. Hrvatska je kupila izraelske F-16, dok je Srbija nabavila ruske Mig-29. I hrvatski i srbijanski mediji kontinuirano kleveću bosanske muslimane i predstavljaju zemlju kao „utvrdu ISIL-a“ u Europi.

Najvažnija lekcija devedesetih godina je da ne postoji ništa upravljivo u vezi sa promjenama granica na Balkanu. Pokušaji promjena granica su uvijek bili praćeni krvoprolićem. Odobravajući Thacijevu i Vučićevu avanturi, EU i SAD složile su se još jednom katastrofom na Balkanu.

Kada kosovski presedan bude uspostavljen, i srpski i hrvatski nacionalisti će usmjeriti svoja nastojanja na Bosnu i Hercegovinu i njeno muslimansko stanovništvo.

 

(tacno.net)