Mala priča o umiranju

130

Piše: Jusuf Trbić

Otkuda moje reči

Na licu tvome

Anđele brate

                                           Vasko Popa

 

Neka počivaju u miru.

Sa stabala nas gledaju likovi sa crnih i zelenih posmrtnica. Gledaju nas sa bandera, sa ograda, sa zidova, sa oglasnih tabli, sa stakla izloga. Gledaju nas sjetno, posljednji put nas gledaju svojim dalekim, praznim očima.

I mada se posmrtnice nalaze svuda, izlijepljene i prikucane bez ikakvog reda, one odražavaju jednu duboku, istinitu asimetričnost naših života, naš unutrašnji haotični svemir, svu slučajnost naših blijedih sudbina. Srećemo ih i pozdravljamo, u sebi. One su dio velike duše malog grada.

Zastajemo u prolazu. Ko li je umro? Zagledamo ih. Iznenadimo se. Rastužimo, čak i kad lik ne prepoznamo. Jer nas dodirne nježno i hladno krilo smrti, a ta je smrt odnijela nekog bliskog, nekog tu, pored nas, nekog komšiju, danas, kad komšije postaju najveća dragocijenost ovog olovnog vremena. Osjetimo, na trenutak, kao da je otišao jedan djelić nas samih.

Sa drveća, sa bandera, sa zidova, pozdravlja nas vječita majka – smrt, podsjeća nas na sebe, nas lakomislene i tako zaboravne, podsjeća nas na dugu tišinu koja čeka svakoga. Pred svakom posmrtnicom shvatimo, u trenu, koliko je besmisleno sve ovo ružno i tužno što radimo jedni drugima, koliko su besmislene sve male i velike gluposti, sve borbe, sva davanja i uzimanja, sve pobjede i porazi, svi usponi i padovi, svi brodolomi i trijumfi, sve…

Svakoga dana sve smo dalje…

Likovi s posmrtnica govore: živite koliko možete, u sebi i oko sebe, živite život, hranite dobrotu u sebi kao mali cvijet od kojeg sve zavisi, pazite to sićušno sunce. Jer nije daleko dan kada ćete i vi pogledati svijet nepokretnim očima, prikucani nepovratno na neko ravnodušno stablo, na banderu, na zid.

Kad prođete pored posmrtnica, budite tihi. Ne remetite njihov vječni san. Pozdravite ih u sebi.

Neka počivaju u miru.

 

Zna grad ko je ko

U malom gradu kakav je Bijeljina, ljudi su uvijek blizu jedni drugima. Valjda zbog tjeskobe, zbog kratkih ulica a dugog pamćenja, zbog komšiluka koji se svega sjeća, i zna. Tu vam se, jednostavno, ne može dogoditi da padnete na ulici, a da vam niko ne priskoči u pomoć, kao u velikim gradovima. Niti se može dogoditi da vas pogodi kakav belaj, a da se ne jave familija, komšiluk i prijatelji da vas pitaju kako vam je.

U velikom gradu idete na koncerte, u šetnju, u kafanu, sa mnoštvom nepoznatih, hladnih lica. Ovdje ne idete nigdje bez nekog svog. U velikom gradu ne poznaju se ljudi koji u soliteru žive vrata do vrata. Ovdje, kad domaćici dobro ispadnu kolači, nose se u komšiluk, da svi probaju. Tamo, kad odete na utakmicu, samo gledate da vas masa ne pregazi, ovdje ljudi idu na utakmicu da se sretnu s prijateljima.

Lice velikog grada – to su njegove kuće, rijeke, šetališta, robne kuće, neonske reklame. Lice malog grada – to su njegovi ljudi. Grad, to čudno stoglavo i storuko biće, u svojim nedokučivim moždanim vijugama čuva uspomene na pokojnike. I smrću ispravlja ono što se za života ispraviti ne da.

Na njegovom dubokom licu smrt svakog dobrog čovjeka ostavlja po jednu boru.

Tako grad stari.

Jer grad zna ko je ko.

I nije se jednom desilo da nekoga, ko je u životu bio mnogo, mnogo važan, grad isprati na put bez povratka uljudno, ali nekako, kako da kažem, suzdržano. Džaba mu njegove titule, džaba mu partijske i državne, i još te i te časti i slasti, grad mu je mahnuo rukom i okrenuo se svom poslu.

A uzdisao je grad kad je umro stari majstor kafanskih noći, svirač Jovo Violina. I kad je otišao puki siromah Dikan, čija kućica nije bila veća od kutije šibica, ali mu je zato duša bila veća od solitera. I ljutio se grad kad je čuo da nije na pravi način sahranjen ubogi Salko Okan, već nekako na brzinu i krišom. Pa mu bijeljinski moler Huso Imamović, što bi se reklo – samoinicijativno, podigao spomenik.

Zna grad ko je ko.

Plakao je grad kad su odlazili ugledni čaršijski ljudi. Dobri i vrijedni ljudi. Kad su odlazili: Ljubo Petrović, Vojo Đukić, Vojko Popović, Salihbeg Salihbegović. Kad su odlazili : Pero Simić, Miko Ješurić, Osman Dervišević, braća Šimon. Kad je odlazio Hazim Hanušić, pa Blago Đukanović, Meho Duraković-Nalbanta, pa doktor Pejčić, Imšir Kalajić, stari pop Boriša, doktor Senohradski, pa Mustafa Dizdarević, Franjo Berdica i mnogi, mnogi drugi…

Zna grad ko je ko.

Sjećam se jedne takve smrti. Nijaz Rifatbegović je bio pametan, vrijedan i, prije svega, pošten čovjek. Iz stare bijeljinske porodice. Omiljen i cijenjen. A vlast je vlast, ne da vlast da neko bude toliko bolji od nje. Zaskočili su ga, smontirali su mu pravi pravcati sudski proces na sjednici Skupštine opštine, da se ni Višinski ne bi toga zastidio. I još im bilo malo, pa su nevjerovatnim lažima, koje su u narodu izazivale podsmijeh, spremili Nijaza Rifatbegovića i na robiju. Kratku, ali dovoljnu da i svi ostali nauče lekciju. Njega, koji je u svemu bio toliko iznad njih. Pucali su mu u leđa, grupno, iz zasjede. Pucali su  prljavo, kako im i dolikuje.

Ali, zna grad ko je ko.

Na dženazu se zgrnuo čitav grad, da isprati Nijaza Rifatbegovića do mezara. Nikada toliko svijeta nije bilo na bijeljinskim ulicama. Dženaza je prošla ispred skupštinske zgrade, ispred koje je stajao glavni inkvizitor. Stajao je sam. I niko se, od toliko ljudi, nije okrenuo prema njemu. Ni jedan jedini čovjek. Čitav grad je od njega okrenuo glavu.

Jer zna grad ko je ko.

I kako Bog i sudbina daju, vlast ode u zaborav, Nijaz ostade u sjećanju. Vlast se uprlja, Nijaz ostade čist.

Kao veliki sudija, smrt ispravlja ono što život iskrivi.

Ljudi budu, žive kako mogu i kako znaju, i odu. I onda se, iz nepojmljive daljine, vraćaju, u mislima, dolje, i vide sebe onakve kakvi su zaista bili.

Dobri ljudi se tad osjete ljepšim i lakšim. Oni loši se postide.

Kako li ćemo mi?

 

   01.02.1991.