Piše: Saud Grabčanović

Diplomatske veze Pazvanogluove paradržave sa zapadom

  Osman-paša Pazvanoglu je bio potpuno svjestan da neće moći dugo biti uspješan u svojoj borbi protiv sultana i osmanske dinastije bez strane podrške. Carevine Austrija i Rusija su bile tradicionalni neprijatelji Osmanskog Carstva, ali kada je Pazvanoglu bio u pitanju, obje ove regionalne velesile su prema njemu imale još odbojniji stav nego prema osmanskoj dinastiji, jer je on predstavljao remetilački faktor u njihovom  budućem konačnom obračunu sa Osmanskim carstvom. Zato je  Pazvanoglu svoje diplomatske napore za traženje saveznika na zapadu usmjerio prema novoj evropskoj velesili-republici Francuskoj. Preko svog agenta, grčkog trgovca Dimitrija Turnovitija, paša je uspostavio tajne kontakte sa predstavnikom direktorija Francuske u Istanbulu, markizom i generalom San Sirom 1797. i 1798. godine. U svom izveštaju Parizu, general je naglasio da Pazvanoglu predvodi sve pobunjenike u carstvu i da postoji mogućnost njegovog penjanja na osmanski tron. Osmanovi kontakti sa Francuskom su nastavljeni i kada je vlast u Francuskoj preuzeo general, a kasnije car Napoleon Bonaparta. U jesen 1801. godine Osman Pazvanoglu je poslao svoju diplomatsku misiju u Francusku, na čelu sa Nedeljkom  Popovićem  i grčkim sveštenikom iz Beča  Polisojom Kondonom. Primio ih je ministar vanjskih poslova  Francuske republike Šarl Moris Taljeran. U razgovoru sa njim Osmanovi emisari su  ponudili vojno-politički savez u zamjenu za priznanje nezavisne provincije Vidin pod Pazvanogluom, kao i nezavisnog krimskog kanata pod Čingizom Gerajem.  Nedeljko Popović je izložio Taljeranu Pazvanogluove sljedeće ponude:

1) Da će on, Pazvanoglu Osman-paša, svim sredstvima pomoći sve promjene koje bi francuska vlada željela postići u Turskoj,

2) Da mu Francuska pruži vojnu pomoć za državni udar u Turskoj, nakon čega bi  Pazvanogluu preostalo jedno područje u kojem će on i njegovi podanici živjeti pod zaštitom francuskih zakona,

3) On, Osman-paša Pazvanoglu,  želi se staviti Republici Francuskoj na raspolaganje  u njezinu službu.

Međutim, zbog trenutnih političkih okolnosti misija Pazvanogluovih emisara u Parizu je bila neuspješna. U to vrijeme je Republika Francuska već pregovarala o miru sa Osmanskim carstvom i nije se željela miješati u unutrašnje stvari u toj državi. Francuski interesi našli su se na istoj liniji sa Pazvanogluovim samo nekoliko godina kasnije. Napoleon je činio prve korake u razdvajanju Srba i Rusa, pa je odlučio poslati izaslanika u Vidin koji će nagovoriti Osmana Pazvanoglua da otvori front protiv Rusije. Napoleon je namjeravao da, pridobivši Osmansko carstvo za svoj savez, dovede svoju vojsku iz Dalmacije preko Bosne i Srbije na Dunav i dalje u rumunske kneževine i tako  Ruse napadne s boka. U ovim sada novim prilikama Napoleon je riješio da pošalje jednog višeg francuskog oficira u Vidin, grad koji se  jako isticao svojim geografskim i političkim položajem. Napoleon je htio da taj francuski oficir bude ne samo posrednik za veze između francuske vojske u Dalmaciji, francuskog poslanika u Istanbulu i glavnog Napoleonovog stana, koji je bio u ovo vrijeme u Poljskoj, već je u isto vrijeme taj oficir trebalo da pridobije Pazvanogla da se iskreno stavi u službu protiv Rusa i da ga pomogne  taktičkim i strategijskim savjetima, te da se tako na svaki način omete sjedinjenje Srba i Rusa. Na hitnu zapovijest, koju je Napoleon izdao svome poslaniku u Beču, generalu Andersonu, da pošalje jednog od vojnih sekretara poslanstva u Vidin, Anderson je poslao komandanta Merijaža. Kad je Merijaž stigao u Vidin, početkom februara 1807. godine, Pazvanoglu je već bio mrtav. Sva je vlast bila u rukama njegovog haznadara Mula-age. Došavši u Vidin Merijaž se dao energično na posao. Uspio je da pridobije kolebljivog Mula-agu za zajedničku akciju protiv Rusa. Preko Sebastijanija, francuskog poslanika kod Visoke Porte, Merijaž je izdejstvovao Mula-agi od Porte oproštaj i dostojanstvo paše. Tako je od Mula-aga postao Mula-paša ili Huršid Ahmed-paša, koji se  sa velikom vojskom Pazvanoglua, kao i ogromnim ratnim materijalom i bogatstvom, stavio u sultanovu službu 1807. godine i tako spriječio sjedinjenje Srba i Rusa na Dunavu.

 

Malo prije smrti Osman-paša je poslao ovo pismo Napoleonu:

Svi su turski ministri neznalice i izdajice, koji zlorabe slabost svoga gospodara i koga, otkako se popeo na prijestolje, navode na silne pogreške i neuputne korake. Evo i sada je rad divanov tako nesiguran, a sredstva, koja bi se imala upotrijebiti protiv Rusa, tako su smiješna, da je sramota čovjeku od glasa sudjelovati u povedenoj akciji. Mjesto da imenuje generalom vojske čovjeka poznata, koji bi bio u stanju zapriječiti Rusima prelaz preko Dunava, ta se  zadaća povjerila jednom novajliji bez vlastitih zasluga ni više časti u vojsci, te imenovala ga seraskerom i oslonilo se potpuno na nj za sabiranje potrebnih četa. Poslali su mu dvije satnije janjičara, broj već po sebi nedovoljan, a još neznatniji pod takvim vođom. Porta vrlo zlo postupa sa mnom. Ja sam jedini oficir na Dunavu, imajući stepen vezira. Da su meni povjerili zapovjedništvo, ja bih za kratko vrijeme sakupio dovoljan broj četa i odbio neprijatelja od Vlaške i Moldavije, a ovako bila bi sramota za mene, da vojujem zajedno s takvim čovjekom, kao što je Mustafa-bajraktar. Ja ću ostati u svojoj zemlji, neću nikako propustiti u nju Ruse, ali se neću ni boriti s njima izvan ove zemlje. Ipak, ako mi sultan povjeri prednje čete, radiću za tu stvar. Ne treba vjerovati Austriji, koja sada laska Francuzima, jer su pobjeditelji, a čim ih zadesi i najmanja nesreća, ustaće prva protiv njih. Ja odavno već pratim s nepovjerenjem politiku ove države, koja potpiruje svim sredstvima ustanak u Srbiji „.

                                                                    (Nastaviće se)