Piše: Jusuf Trbić

  Predstojeći lokalni izbori dolaze u vrijeme 25-godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao podsjetnik na istinu koju tako često zaboravljamo : da će malo toga svijet učiniti za nas, ako mi sami ne činimo ništa za sebe. Prije dvije i po decenije tim je sporazumom zaustavljeno ubijanje, s jasnom nadom da će budućnost donijeti smirivanje političkih strasti i razvoj BiH kao normalne evropske države. Danas vidimo da od toga nema ništa, naprotiv : nacionalističke strasti su jače nego ikad, a Bosna više razgrađena nego u ratu. Jer, naše političke elite su vrlo brzo shvatile da će održavanje kontrolisanog haosa i podjele među etničkim grupama samo ojačati njihovu vlast. Zato se neprekidno, a pogotovo uoči izbora, okreću jedni protiv drugih, svaljujući krivicu za stanje u državi isključivo na međunarodnu zajednicu, koja, eto, ne čini ništa da pomogne „našim pravednim zahtjevima“.  Verbalnom akrobatikom pokriva se sav nerad, nered, primitivizam i gramzivost ljudi koji vladaju našim životima, a neprekidnom proizvodnjom straha jednih od drugih održava se nepromijenjenim stanje koje je hiljade mladih i sposobnih ljudi otjeralo u inostranstvo. Dvije strane bosanskog Bermudskog troula, koje su samo produženje dugih ruku Beograda i Zagreba, imaju još jedan cilj u održavanju te situacije : to je namjera da se BiH prikaže kao nemoguća država koja ne može funkcionisati, i zato je treba rasturiti. Ostaje nejasno zašto  bošnjačke političke elite takođe ne odstupaju od te strategije, kad je i djetetu jasno da smrt ovoj državi donose etnokratija i etnička podjela, vladavina religije i bezakonja, proizvodnja mržnje i kolektivističkog mišljenja, korupcija i kriminal vlasti, a pogotovo primitivizam, koji je danas postao paradigma političkog djelovanja.

Bošnjaci su sami, i prije i poslije rata protiv Bosne, tražili i održavali vladavinu naroda i njihovih „istinskih“ predstavnika, a takozvanom „reislamizacijom muslimana“, (kao i druge dvije strane), religiju učinili najvažnijim političkim faktorom, prihvatajući svesrdno tvrdnje neprijatelja Bosne da su Bošnjaci samo vjerska skupina. Prihvatili su i model partijske vladavine, i odabir poslušnih umjesto sposobnih, mitomaniju, omalovažavanje antifašizma, nacionalizam kao odgovor na tuđe nacionalizme i vladavinu gluposti umjesto pameti. Pisao sam više puta o tome : naši intelektualci, novinari, političari, obični ljudi, pogotovo oni na bošnjačkoj strani, još ne znaju značenje osnovnih termina kojima se oblikuje naša stvarnost : ne znaju šta je nacija a šta etnija, ne znaju da je nacionalnost isto što i državljanstvo i da ne postoje srpska ili bošnjačka nacionalnost, već samo srbijanska i bosanskohercegovačka, i da u jednoj državi nema međunacionalnih odnosa, ne znaju šta je suverenitet niti konstitutivnost. Mnogo polemika se vodi o tome da je koncept konstitutivnih naroda veliki problem za funkcionisanje države, a trebalo je samo da nađu nekoga ko razumije engleski jezik, da im prevede tekst Dejtonskog sporazuma (taj dokument još nema jedan zvanični prevod koji bi važio za sve). Poodavno je sarajevski profesor Slaven Kovačević ( a kasnije i mnogi drugi) skrenuo pažnju da u originalnom Dejtonskom sporazumu nema izraza konstitutivni narodi, već konstituentni narodi, tj. etničke grupe, što je ogromna razlika. Oni koji su konstitutivni – konstituišu nešto, u ovom slučaju državu, pa mogu i da je dekonstituišu, to jest rasture. A konstituentni – to znači : oni koji su navedeni u Ustavu. Jasno, da jasnije ne može biti. Ali, bošnjački političari nisu našli za shodno da to iznesu u javnost i zahtijevaju da OHR izradi zvanični prevod Dejtonskog sporazuma i objasni šta je šta. Umjesto toga, slušamo skoro svakodnevno žalbe na račun međunarodne zajednice koja ne čini dovoljno da BiH postane funkcionalna država.

Svako danas zna da BiH mora biti građanska država, ako želi da opstane i uđe u Evropu, pa srpski i hrvatski političari bježe od toga kao od kuge, tvrdeći da svaka država na svijetu može biti građanska, samo Bosna ne može, Bože sačuvaj. Oni ne žele nikakvu Bosnu. Ali, šta su bošnjački političari učinili da pokažu kako su oni za građansku državu? Za početak, morali bi shvatiti da BiH pripada svima podjednako, i da svaki Dodikov ili Čovićev sljedbenik ima na nju pravo koliko i bilo koji Bošnjak, makar se to mnogima ne sviđa. To znači da samo dijalog, dogovor i zajedništvo mogu ovu državu sačuvati, a nikako praksa da prihvatamo i čuvamo etničku podjelu, a optužujemo međunarodnu zajednicu da neće da ukloni taj koncept. Izbor Džoa Bajdena dodatno je podstakao nade da će sad Amerika to da sredi, a mi opet ne moramo ni prstom mrdnuti.

Na isti način se dominantne političke stranke „brinu“ i za Bošnjake, Srbe i Hrvate koji žive na „pogrešnim“ područjima, jer nisu njihovi glasači. Činjenica da se već godinama ne provode presude Evropskog suda (Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i druge) koje uvode građanski princip, a da se zato niko posebno ne zalaže, osim deklarativno, pokazuje da liderima taj princip ne odgovara. A kako će biti Bošnjacima u Bijeljini, Srbima u Sarajevu, Hrvatima u Derventi – to nikoga posebno ne interesuje. To znači samo jedno : da se na lokalnim izborima svi mi, pripadnici tih manjinskih zajednica, moramo izboriti sami za sebe, moramo glasati u što većem broju i pokazati da smo živi. Drugog izbora nemamo. Jer, ako ne pomognemo sami sebi, neće nam pomoći ni Bog, ni Bajden, ni čitava međunarodna zajednica, odavde do Australije.