Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Klasična perzijska književnost već stoljećima ima internacionalni karakter i prisutna je na geografskom prostoru od Indijskog potkontinenta na istoku, do zapadnih granica nekadašnjeg Osmanskog carstva. Komentari perzijskih klasičnih tekstova nastajali su tako u trima različitim geografskim i kulturalnim podnebljima : perzijskom govornom području, Osmanskom carstvu i Indijskom potkontinentu. U doba Osmanskog carstva perzijski jezik je važio za jezik dvorske elite i intelektualnih krugova. Iako u tom razdoblju na teritoriji Osmanskog carstva nije napisano nijedno vrhunsko književno djelo na perzijskom jeziku, u to vrijeme tu su nastali vrlo značajni komentari remek-djela perzijske književnosti. Svrha ovih komentara je bila da se čitaocima olakša razumjevanje tih djela. U ta vremena se u Osmanskom carstvu pojavilo mnogo pisaca komentara na djela persijske književnosti, ali se za najvećeg među njima smatra se naš Bošnjak Ahmed Sudi. Sudijevi radovi su isključivo nastali kao komentari djela klasične persijske književnosti u Osmanskom carstvu, a upotrebljavani su i kao udžbenici persijskog jezika. Komentari perzijskih djela u Osmanskom carstvu mogu se općenito podijeliti na filološke i sufijske, a Sudijevi komentari, prema toj podjeli, spadaju u prvu skupinu. U 20. stoljeću započeo je proces znanstvenog valoriziranja tih komentara, kad nastaju pregledni radovi i šire studije o pojedinim komentarima ili nekim njihovimn aspektima, iako su mnoga pitanja još uvijek ostala bez odgovora. U tom smislu, i komentatorski opus Ahmeda Sudija Bošnjaka posebno zaslužuje da bude objektivno i sveobuhvatno vrednovan.
Biografija Ahmeda Sudija
Ahmed Sudi ima nesumnjivo veliki značaj u nauci i književnosti iz perioda vladavine Osmanskog carstva. Podaci o životu ovog našeg Bošnjaka, velikog osmanskog književnog kritičara, još uvijek su jako oskudni i uglavnom su ograničeni na ono što su o Sudiju napisali njegovi savremenici, ponajviše Katib Ćelebi. Dugo vremena bio je poznat u književnom svijetu samo kao Sudi Bosnevi, dok mu se lično ime uopšte nije spominjalo. Šabanović je na osnovu rukopisa Komentara Sa’dijevog Đulistana, koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a koji predstavlja prijepis s autografa načinjen 1627/28. godine, saznao da je njegovo rođeno ime bilo Ahmed. Tačna godina njegovog rođenja nije poznata, pa se pretpostavlja da se rodio početkom 16.vijeka, a umro je u Istanbulu u maju 1598. godine. Veoma je čudno što danas o tako poznatom autoru djela sa tematikom književne kritike perzijske divanske književnosti postoji tako malo biografskih podataka. Nešto autobiografskih podataka je o sebi u svojim radovima dao i sam Sudi, posebno u dijelovima radova u kojima piše o svojim brojnim putovanjima. Mnogo njegovih atobiografskih podataka sadrži „Sudijev komentar Sa’dijevog Đulistana“, iz jednostavnog razloga što je i Sa’di mnogo putovao, o čemu je najviše pisao u Đulistanu. Stoga je i Ahmed Sudi, pišući o gradovima i zemljama spomenutim u Đulistanu, ostavio dragocijena saznanja i vrijedne podatke o njima iz perioda svoga života. U ostalim svojim djelima Sudi je ostavio tek poneku bilješku o svome životu. Književno ime-psudonim „Sudi“ uzeo je prema mjestu svoga rođenja, selu Sudići u blizini Čajniča u istočnoj Bosni. Osnovno je obrazovanje stekao u Bosni, nakon čega je otišao u Istanbul na daljnje školovanje. Dosad nije utvrđeno u kojoj se istanbulskoj školi obrazovao, ali se pretpostavlja da je učio od poznatih ličnosti svoga vremena. Otišao je iz Istanbula u dobi između dvadeset i dvadeset pet godina starosti. Nakon završetka studija u Istanbulu otišao je u oblast Dijabakir, u grad Amid da sluša predavanja poznatog profesora Muslihuddina Larija (Moslehoddīn Lārī), kod kojeg je učio perzijski jezik i književnost. Muslihuddin Lari je bio Persijanac rodom je iz Lara, koji se nalazi u blizini grada Širaza. On je napustio Perziju jer je bio sunit, pripadnik šafijskog mezheba koji je bio progonjen u Iranu pod vlašću šitskih Safavida. Musihuddin Lari je prvo pobjegao u Indiju a odatle u Siriju, pa se na kraju skrasio u gradu Amidu u Osmanskom Carstvu. Lari se bavio gramatikom arapskog jezika, a pisao je i poeziju na perzijskom. Lari je bio enciklopedijski naučnik i izvanredan govornik perzijskog jezika, kod kojeg je Sudi ovaj jezik naučio. Lari mu je bio i od velike pomoći prilikom objašnjavanja nejasnih mjesta u klasičnim persijskim tekstovima. Osim Larija, Sudi se koristio znanjem Ahmeda Kazvinija (Ahmad Qazwīnī), Sabuhija Bedahšanija (Sabūhī Bedaxšī) i Halimija Širvanija (Halīmī Šerwānī), a u svojim djelima on spominje još i Mula Muhammeda Emina (Mollā Mohammad Amīn), sestrića perzijskog pjesnika i pisca Abdurrahmana Džamija, Halimija Širvanija, poznatog pjesnika iz 16. stoljeća, koji ima i svoj divan poezije (Riyāhī 1369). Sudi je kod pjesnika Širvanija učio u Damasku. Na prostoru Šama Sudi je boravio duži period i ostavio nekoliko veoma interesantnih zapažanja o tom podneblju, kao što je ono o željeznoj zamci postavljenoj za neprijateljske vojnike, zatim prisjećanje na majku vladara tog područja Saliha, koja je dala sagraditi najveću medresu u Šamu. Sudi se za vrijeme boravka u Damasku, ali i u drugim gradovima Šama, susretao sa perzijskim trgovcima i te susrete koristio je da ih pita za izgovor, značenje i upotrebu perzijskih riječi i izraza. Boravio je i u gradu Balbeku, na teritoriji današnjega Libana, i ostavio zanimljiv zapis o centralnoj džamiji u tom gradu: „To je velika džamija nasred spomenutoga grada i u nju može stati stanovništvo čitavoga grada, a kažu da ju je dao sagraditi Poslanikov ashab Halid ibn Velid. Balbek je jedan lijepi gradić u blizini Damaska, oko jedan dan hoda udaljen od njega. U toj zemlji ne postoji drugi grad tako lagodan za život: svega ima u izobilju, a naročito vode.“
( Nastaviće se)