Atifu Kujundžiću
Ruše se zidovi u krv ukopani
Tamna noć po njima svoje lice piše
U ovoj pjesmi gdje mene nema više
Rukopis trune Guše se zadnji dani
I ptice noći glad mi opkoljavaju
Cijedi se smola sluha niz riječi
Koje u grlu drhte Ko će da spriječi
Moje pjesme da mene bivšeg sanjaju
U prazna slova sklanja se moja sjenka
U žive rime liježu mrtvi ljudi
U lakoj smrti počinje da se budi
Glas koji nema ni kraja ni početka
U njega tone sva ljepota svijeta
U najdublji ponor na kraju soneta
Jusuf Trbić