Piše: Jusuf Trbić

Jeste li poznavali Živanu Delić? Kad sam čuo da je preminula, zastao sam nasred ulice, bez glasa. Otišla je Živana, bijeljinska Majka hrabrost, koja je svoju bezvremenu tugu nosila na nejakim plećima od 3. aprila sad već daleke 1992. godine do danas. Od dana kad joj je policija odvela iz kuće muža i sinove, njih trojicu, da se više nikad ne vrate. Zabilježio sam njenu priču u prvoj knjizi „Majstora mraka“, i mnogo puta pričao sam s njom o tome.

S Redžom Delićem ( rođ. 1940. godine) upoznala se u ranoj mladosti, zaljubili su se jedno u drugo i vjenčali. Život ih nije mazio, Redžo se snalazio kako je znao i umio, petoro djece su izrodili, tri sina i dvije kćerke. U maloj, trošnoj kući u Ulici 27. marta često nije bilo dovoljno sredstava za život, ali je ljubavi i radosti bilo napretek. Djeca su rasla, stasala i vrlo rano krenula da rade. Sinovi Sulejman (1958), Berzad (1961) i Beriz (1964) pazili su na oca i majku, borili se za život, sticali. Bili su visoki, lijepi, vrele krvi, sva ih je čaršija znala. Kćerke Ika i Sanja bile su ukras tog sretnog doma.

A onda je zapucalo u Bijeljini, stigli su arkanovci i počelo je neselektivno odvođenje i ubijanje civila. Ujutro 3. aprila došao je policijski auto i u njemu poznanik i prijatelj Delićevih policajac Nebojša Narandžić. Pokupio je sve muškarce, oca i tri sina, i odveo ih, da ih nešto ispita, rekao je. Nikad se više nisu vratili.

Slomljenog srca, Živana je sa kćerkama počela obilaziti sve ustanove do kojih je mogla doći, od SUP-a do mjesne zajednice. Niko ništa nije znao, ili nije htio da kaže.

        „Šta sam sve preživjela za to vrijeme, ne mogu  ti reći. Htjela sam da se ubijem.

Gdje god pokucam, ništa. Dođe mi u neko doba čovjek iz Dazdareva i kaže mi da ih je vidio mrtve na Drini  u Popovima. Poslije, kad se to čulo, njegov rođeni rođak htio da ga ubije zato što odaje Srbe… I niko drugi, svi šute. Ukinuli su mi bili i invalidninu, dobijala sam je kao civilna žrtva rata, a  kad sam otišla da vidim zašto su to učinili, kažu mi : «Idi u Alijinu državu, nek ti oni daju.» Silne sam žalbe pisala, na kraju me primi u opštini nekakva komisija, vidim da ljudi nisu odavde, pitaju me : «Znate li zašto su stradali vaš muž i sinovi?» Ja im kažem :» Znam, zato što su se zvali Redžo, Sulejman, Berzad i Beriz. Da su se zvali Milan ili Dragan, ne bi stradali.» Oni ništa ne rekoše. Vratiše mi to malo para, i  tako sad preživljavam. Za struju nemam, eto je isključili. Šta ćeš. «

   Duboki, nepresušni bunar tame uselio se u Živaninu dušu. Bunar bola, dublji od života. Živana je od tada provodila dane zagledana u malu kapiju ispred kuće. Oči su čekale da ih vide, lijepe i nasmijane kao nekad, srce je čekalo, razum je znao. Najstariji sin Sulejman nađen je na groblju u Sremskoj Mitrovici i sahranjen u Bijeljini. Na spomeniku su imena i fotografije njih četvorice, tri prazna mezara još čekaju svoje mrtve.

  « Od kako sam moje sinove izgubila, ja više nemam prava na život. Nikoga se ne tiče jesam li živa ili mrtva, jesam li bolesna ili zdrava, imam li šta ili nemam. Meni su sunce ugasili, ja nemam više puta ni cilja, samo čekam da mi ih pronađu, da ih ukopam, pa da i ja legnem u grob. Drugog mi nema.“

I konačno je Živana Delić otišla, ne dočekavši da svoje sinove i muža spusti u zemlju. Pravda se opet narugala svima nama. Koliko znam, Nebojša Narandžić je živ i zdrav, sudovi šute, policija šuti, nikoga nije briga,  niko se još nije ni počešao zbog ovog strašnog zločina.

Otišla je Živana da s one strane života potraži svoje najmilije, da se konačno sjedini s njima. Otišla je napaćena duša, za koju milosti nije bilo ni na zemlji ni na nebu. Otišla je da zatvori jednu mračnu, tešku stranicu sudbine, da zatvori najzad bunar mraka u duši.

Nek joj je laka zemlja bosanska.