Piše: Jusuf Trbić
Silna se halabuka digla oko formiranja vlasti nakon posljednjih izbora, pa se čini kao da je popunjavanje fotelja najvažnija stvar na svijetu. A sve što se dešava samo pokazuje, još jednom, da nama nisu potrebni novi ljudi na starim mjestima, već kompletna promjena političkog sistema koji se više ne može popravljati. Pitao me je nedavno jedan poznanik: za koga ubuduće da glasamo kako bi država konačno krenula pravim putem? To pitanje pokazuje koliko smo, kao društvo, duboko zaglibili u etno-nacionalističkoj magli, koja nam ne dozvoljava da mislimo. Nama su i dalje najvažniji lideri, neko ko će odlučivati umjesto nas, a nama, zapravo, treba novi ustav i novi sistem vrijednosti koji će bosanskohercegovački brod okrenuti u drugom smjeru. A za to je potrebno mnogo više građanskog aktivizma nego što ga ima danas. Jer, ni jedna država nije važnija od građanina, od pojedinca, i od toga moramo krenuti.
Ali, ni jedna politička stranka nije ponudila nikakav program, nikakvu viziju buduće države i puteve kojima se stiže do tog cilja. Doduše, neki su sasvim jasni, Dodikovi sljedbenici ne kriju da žele samostalnu RS, koja će se u dogledno vrijeme priključiti Srbiji, kako bi se ostvarila temeljna ideja velikosrpske ideologije: svi Srbi u jednoj državi. I oni to ponavljaju, bez obzira na činjenicu da se očigledno radi o rušenju ustavnog poretka zemlje, što je svuda u svijetu najozbiljnije krivično djelo. Dragan Čović je lukaviji, pa svoje neosporne težnje za trećim entitetom i podjelom države uvija u maglu navodnih proevropskih opredjeljenja. A šta je sa onima koji tvrde da su za Bosnu?
Da li je ikome danas jasno za kakvu se državu zalažu pripadnici takozvanog „probosanskog bloka“? Za Bakira Izetbegovića i njegove pristalice sve je jasno: BiH mora biti po mjeri Bošnjaka, i to onih koje SDA i Islamska zajednica smatraju podobnim, svi drugi treba da se prilagode tome. U tom slučaju mogla bi doći u obzir i građanska država, ali vjerski uobličena i pravljena po Bakirovom modelu bošnjačke etničke većine. Zbog toga oni uporno i dosljedno čuvaju etničku podjelu države kao zjenicu oka, jer im to obezbjeđuijen nesmetanu vladavinu u „svojoj avliji“, kolika god da je.
Šta je sa SDP-om, koja tvrdi za sebe da je nastavljač socijaldemokratije? U kratkim periodima kad su vladali, oni nisu ničim praktično pokazali da zastupaju socijaldemokratiju, građansko društvo, jednakost, sekularizam, socijalna prava i, što je posebno važno, vladavinu sposobnih, a ne podobnih. I ovoga puta se čini kao da i njih najviše interesuje raspodjela fotelja, što je i do sad za naše političare bila suština vlasti. Pristajanje na nekompetentne ministre ili one koji, dok još nisu zasjeli u fotelju, provociraju podizanjem tri prsta usred Sarajeva, to je sve već viđeno. Ostale stranke takozvane „osmorke“ nisu ni malo odmakle od takvog koncepta političke vladavine, pa nije ni čudo što sve manje građana izlazi na bilo kakve izbore.
Jer, ko god može, bježi od ove plemenske rapsodije, od ovog kontrolisanog haosa, od ludila etničkih podjela i relgijskog terora. Zanimljivo je da skoro niko od nepokolebljivih nacionalista ne bježi u Rusiju, kod svoje pravoslavne braće, ili u Avganistan, kod velikih muslimana, i da nikome ne smeta što u Evropi, gdje idu, nema ni entiteta, ni legitimnog predstavljanja, ni vitalnih nacionalnih interesa, ni naše ćirilice i naše latinice, ni naših „čistih“ teritorija, ni naših litija i vjerskih okupljanja, ni naše većine i manjine, ni naših sveštenika svih boja koji nas vuku u nekakav novi „sveti rat“, nema ni srpstva, ni bošnjaštva, ni hrvatstva po mjeri nazadnih, lopovskih, kriminogenih i korumpiranih svjetovnih i vjerskih elita, ničega takvog nema, a ljudi ipak tamo odlaze i zadovoljni su, jer mogu živjeti mirno, daleko od razuzdane balkanske gomile.
Pa, kako onda dalje, da li je stanje „zakovano“, da li će se ostvariti mišljenje mnogih analitičara da se međunarodna zajednica (a prije svega SAD), odlučila za novu preraspodjelu na Balkanu, pa stvara tri jake države: Srbiju, Hrvatsku i Albaniju, a sve ostalo biće dodijeljeno njima „na čuvanje“ formalno ili neformalno: Srbiji Crna Gora i Republika Srpska, kao i dijelovi Sjeverne Makedonije, Hrvatskoj Federacija BiH, Albaniji dijelovi Makedonije i Kosovo? Zbog toga, kažu, i SDA i Evropa tolerišu Dodika i Čovića, jer njih dvojica, zapravo, rade na ostvarivanju tih planova.
U temelju svega stoji Dejtonski sporazum, koji je, i kad je napravljen, pretpostavljao buduće promjene, ali su sve zaustavile naše etničke poglavice. Kako mijenjati ono što sad izgleda nepromjeljivo?
Pa, za početak, morali bi ustati na noge građani i natjerati bosanske političare da formiraju probosanski front, da utvrde ciljeve, strategiju i viziju buduće države i da ne odstupaju od toga. Start bi mogao biti provođenje presuda Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, ali ne samo u slučajevima Sjedić i Finci, Zornić i ostali. Jer, kako kaže Ivo Komšić, taj sud je do danas „donio 395 presuda u korist građana BiH protiv države BiH, čiji Ustav i zakoni ih diskriminiraju. Niti jedna ta presuda nije provedena, jer ruši ovaj etablirani entitetski princip zasnovan na etničkoj diskriminaciji.“ Sprovođnje tih presuda zahtijevalo bi promjene Ustava BiH i otvorilo bi širom vrata građanskom društvu kakvo nam je potrebno.
Treba li reći da ni takav diskriminatorski ustav ne sadrži ni traga od legitimnog predstavljanja, koje zahtijeva Čović, niti ima etničkog biranja članova Predsjedništva BiH. Promjene ne može obezbijediti Visoki predstavnik, jer se radi od mijenjanju Ustava, ali građani mogu, svojim aktivizmom, natjerati političare bar da to stave na dnevni red. I to bi, samo po sebi, bila poruka međunarodnoj zajednici o koju se niko ne bi mogao oglušiti.
Građani, bar oni u Sarajevu, mogu na protestima zahtijevati i ukidanje razlika u društvenom uređenju dva entiteta, jer je usklađivanje entitetskih zakona s Ustavom dejtonski zahtjev, mogu tražiti ukidanje ili promjenu karaktera domova naroda, koji su danas, ovakvi kakvi su, potpuno besmisleni, jer ne predstavljaju teritorijalne jedinice, kao svuda u svijetu, već nekakve imaginarne „narode“ za koje niko ne zna tačno šta su. Jedan od zahtjeva bi morao biti i dosljedna sekularizacija društva u cijeloj državi, usklađivanje školskih programa, ukidanje „paralelnih“ odnosa dijelova BiH sa susjednim državama, utvrđivanje ključnih nadležnosti države, među kojima je i državna svojina… Građani mogu tražiti i nešto sasvim jednostavno: da se konačno napravi zvanični prevod Dejtonskog sporazuma, u kojem nema „konstitutivnih“, već samo konstituentnih naroda.
Kad mogu izaći na proteste zbog beznačajne „Parade ponosa“, mogu valjda i zbog očiglednog uništavanja naše države! A čini se da je posljednji čas za to, jer zvona propasti uveliko zvone.
Ko sluša, može da ih čuje.