Bijele trake za sve nas

Tog dana je nesrpskom stanovništvu naređeno da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

Ova naredba je bila samo početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 odsto Bošnjaka i Hrvata s teritorije tadašnje opštine Prijedor.

I da, za sve one koji će i ove godine govoriti da zvanično ovakvog naređenja nije bilo, da je sve ovo još jedna laž da bi se ocrnili Srbi, da Bošnjaci nikad nisu morali nositi bijele trake, da su putem radija pozvani svi građani da bijelim čaršafima izraze svoj pacifizam i da je to nova u nizu režiranih priča o navodnim žrtvama u Prijedoru, dovoljno je da pročitaju nekoliko rečenica potresne ispovijesti i sjećanja Elmine Kulašić, koja je te 1992. godine bila samo uplašena djevojčica, čije je djetinjstvo obilježila upravo bijela traka.

„Ta bijela traka predstavlja hrabrost jednog djeteta kojem su je vezali oko glave kako bi bila vidljiva, s obzirom da su joj ruke bile tako sitne. Ista ta traka predstavlja priču ponosa i poniženja za drugo dijete koje kada opisuje težinu bola uporedi bijeli čaršaf na kući svojih roditelja kao najveću zastavu koju jedan Amerikanac stavi za 4. juli, ili djeteta koje se sjeća da je ostalo bez daha dok je trčalo kući jer je svoju bijelu traku izgubilo negdje na putu. Ne mogu a da ne spomenem priču djeteta koje je zadnji put vidjelo svog oca s bijelom trakom prije nego su ga odveli i gdje mu se od tada do danas gubi svaki trag.”

Ili možda tešku priču Mustafe Muhića, jednog od onih koji su preživjeli obilježavanje po uzoru na nacističke metode.

„Morao sam i na balkon staviti, na kuću, a ako sam htio u grad ići ili ikuda hodati morao sam staviti traku. Da se zna da me vodi kuda hoće. Dok si nosio bijelu traku, ti si nepodoban, neprijatelj srpskog naroda, što nije tačno. Htjeli su da se kuće  Muslimana i Hrvata razlikuju od drugih. Sjećam se da je moj prijatelj Fuad Ekinović, obućar, poznati majstor u Prijedoru,nosio na balkon čaršaf. Snajper ga je ubio dok je postavljao traku i čaršaf“, prisjeća se Muhić.

I baš zbog toga, zbog ovakvih priča prijedorskih Bošnjaka, ubijenih 3.173 nevinih civila, 31.000 osoba zatvorenih u logore i 102 ubijene djece, danas se širom BiH, a prevashodno u Prijedoru, mnogi građani prisjećaju početka etiketiranja, protjerivanja i ubijanja nepoželjnih i nepodobnih u Republici Srpskoj.

Zbog toga, već petu godinu, oni koji žele da stanu u kraj izvrnutim vrijednostima i nacionalističkoj politici istrebljenja marširaju za mir i sjećanje.

Zbog toga, oni kojima je stalo podsjećaju na užas koji su posijali jedni, a danas provode neki drugi zločinci.

Zbog toga, slobodni i mržnje oslobođeni građani mirnim šetnjama šalju jasnu poruku: “Dosta je!”

Dosta je drugih i drugačijih. Dosta je nas i njih. Dosta je svađa i podjela. Dosta je šutnje i poricanja. Dosta je mržnje i patnje. Dosta je ignorisanja i minimiziranja. Dosta je uništavanja i progonjenja. Dosta je diskriminacije i nacionalizma. Dosta je prikrivanja zločina i fašizma. Dosta je politike protjerivanja i etničkog čišćenja.

Dosta je etiketiranja i bijelih traka. 

Oni kojih se tiče zajedno poručuju: Vrijeme je da se okrene nova stranica. Da se osvijestimo i počnemo da živimo. Da pogledamo istini u oči i da napokon skinemo svako svoju traku sa nadlaktice, koje su prvo zločinci u ratu stavili Bošnjacima, a onda u miru zavezali svima nama.

Stavili su ih na ruke djeci koja umiru jer im sistem ne dozvoljava da se liječe;

Stavili su ih mladima kojima oduzimaju mladost i guraju ih iz ove zemlje;

Stavili su ih svim onim napaćenim radnicima koji su u najboljim godinama ostali bez posla;

Stavili su ih penzionerima koji preživljavaju od danas do sutra;

Stavili su ih svima bez partijske knjižice;

Stavili su ih ljudima sa moralom i obrazom;

Stavili su ih novinarima, nastavnicima, profesorima…

Stavili su ih onima koji ne podržavaju njihove ratne profitere i tajkunizaciju zemlje;

Stavili su ih obespravljenima, napuštenima i zaboravljenima;

Pogledajte na svoju nadlakticu i vidjećete da je traka tu. Možda se ne vidi dobro, možda okrećete glavu od nje, ali duboko u sebi znate da je ona tu. I da se neće sama skinuti.

To najbolje znaju Armin, Elmina, Mustafa, Mesud, Nusret i svi oni Bošnjaci iz Prijedora koji su se prvi našli na udaru vlasti u Republici Srpskoj. Oni su to osjetili prije 25 godina, na mnogo gori i ljudskom razumu neshvatljiv način, a danas sličan “film”, u republici etiketiranja i razdvajanja žive i Miloš iz Bijeljine, Jovka iz Ljubinja, Dražena iz Banjaluke, Jovan iz Prijedora… I svi oni koji nisu po mjeri vlasti Republike Srpske.

A sve zbog toga jer smo ćutali. Sve ove godine opravdavali i umanjivali strašne zločine naših sugrađana. Pognute glave čuvali zločince, ignorišući strašnu žrtvu naših dojučerašnjih komšija; Tiho prolazili pored grobnica i okretali glavu od grobova; Sakrivali se od istine; Bježali od stvarnosti, prihvatajući onu nametnutu.

I baš zato, osvijestimo se! Prihvatimo da, zvali ih mi danas bijele, crne, nevidljive ili neke druge boje, one su tu, na našim rukama. Trake kojima su nas naši najveći zločinci obilježili. Označili i pustili u njihov privatni rezervat, u kojem se poigravaju sa našim životima, bez ubijanja i fizičkog zlostavljanja, ali po istom principu kao što su se poigravali vlasti Prijedora sa životima Bošnjaka te 1992. godine.

Građani Republike Srpske, Prijedora, Banjaluke… ne okrećite glavu, već pokažite ljudskost. Pokažite da je dosta odvajanja i razdvajanja bijelim i raznim drugim vidljivim i nevidljivim trakama i obilježjima.

Pokažite da je došlo vrijeme da prestanemo živjeti u zemlji bez prava, slobode i mogućnosti. Da je vrijeme da jasno kažemo da je dosta života u službi ratnih profitera, kriminalne vlasti i nacionalističkih ideologija. Da je došao kraj omalovažavanju i razdvajanju.

Pokažite da je vrijeme da skinemo teret zločina koji nam postavljaju naši političari. Pokažite da je dosta diktature onih koji su ubijali svoje sugrađane. Pokažite kakvu budućnost želite, i to sjećanjem na ubijene, mučene i protjerane komšije i prihvatanjem tragične prošlosti.

Skinimo poveze! 

Prvo one na očima i ušima, da bismo na kraju mogli i ove nevidljive, sa naših nadlaktica. Jer, tek nakon što se suočimo sa prošlošću, moći ćemo i sa našom sadašnjosti i budućnosti. Tek tad ćemo moći slobodno živjeti! Bez stega i utega izgrađenih na zločinima, lažima i obmanama. 

A najbolje da sa tim krenemo sad, na dan kad je sve počelo?