Piše: Saud Grabčanović
Legenda o Šeći, bijeljinskoj heroini, bošnjačkoj Jeanne d'Arc
U neposrednoj blizini današnjeg vodotornja u Bijeljini, tačnije nekoliko metara sjeverno od njega, nekada se nalazio grob «dobre» Šeće, koji je predstavljao jedno od najpoznatijih i najposjećenijih mjesta u gradu. Bilo je to mjesto hodoćašća, gdje su masovno dolazili posjetioci iz cijele Bosne, a i iz daleka. Bijeljina je još u ta vremena imala svoje Međugorje i vjerski turizam! Šećin je mezar bio poslednji ostatak desne strane starog muslimanskog harema, koji je bio u sklopu Janjica džamije. Ovaj prastari desni dio harema postojao je i prije gradnje ove džamije, koju je podigao Mehmed Salih Vedžihi-paša, bosanski vezir, 1835 godine. Taj desni dio harema potpuno je uništen odmah nakon Drugog svjetskog rata i na njegovom je mjestu izgrađena nova bijeljinska Zelena pijaca, kao i dio pijace gdje su se parkirala seljačka zaprežna kola, a tu je bila i kolska vaga. Mezar «dobre» Šeće je ostao jedini netaknut od cijelog tog starog harema. Tik uz Šećin mezar seljaci bi pazarnim danom parkirali svoje konjske i volovske zaprege. Dio harema koji je bio noviji, uz Janjica džamiju, privremeno je ostao, ali je on bio prilično daleko od usamljenog Šećinog mezara. Kasnije je i ovaj je dio harema, zajedno sa džamijom, uništen početkom šezdesetih godina prošloga vijeka . Ovaj je mezar predstavljao posebno kultno mjesto, mjesto svojevrsnog hodoćašća, na kojem su se, po pričama neukog svijeta, dešavala nekakva čudesa. Oko ovog Šećinog mezara uoči svakog petka su se obavezno skupljale Bošnjakinje iz Bijeljine, a i iz drugih mjesta širom Bosne i Hercegovine. Bilo je tu i muškaraca, ali puno manje.Tada bi se na Šećinom kaburu palile stotine bijelih svijeća lojanica. Molitvama i paljenjem svijeća na tom mjestu obični ljudi su tražili rješenja za svoje bolesti, kako fizičke, tako i psihičke. Pored paljenja svijeća, kabur je obilno posipan rižom, a bacani su i sitni novčići. Žena koja bi palila svijeće, sa aspekta islamskog vjerovanja, morala je biti «čista», a prije paljenja je obavezno učila fatihu. Mnoge su žene čak klanjale pored kabura. Svjeće su se palile : «na vlastito zdravlje», »na zdravlje» djece, «na zdravlje» oboljelih ukućana , «za slogu» u porodici, « za nafaku i berićet», « protiv sihira i uroka», kada se treba polagati neki ispit, kada se treba putovati, za opštu sreću. Intenzivnog paljenja svijeća je bilo i uoči Bajrama i ostalih mubarek dana – muslimanskih praznika. Svijeće su paljene i običnim danima, ali puno manje. Mezar su posjećivali bolesni, sakati i slijepi, kako iz Bijeljine, tako i iz najudaljenijih dijelova BiH, pa i iz ostalih YU republika. Slijepe žene i muškarci su znali voskom sa Šećinog kabura mazati svoje oči, u nadi da će, uz pomoć te »dobre» Šeće, progledati. Za Šećin mezar su se vezale mnoge priče i legende o čudesnim iscjeljenjima i ozdravljenjima. Slijepi su navodno progledali, sakati prohodali, a bolesni ozdravili. Kada padne noć, prizor upaljenog plamena na Šećinom mezaru je iz daljine izgledao veličanstveno i sablasno. Mnogo sam puta kao dijete sa strahom gledao taj sablasni plamen, koji je gorio tako jako, da ga nije mogao ugasiti ni najjači ljetni pljusak. Moji stari su znali reći : «to gori nur na mezaru dobre Šeće». A taj se «nur» mogao primjetiti čak i kada na mezaru nije gorjela niti jedna svijeća-običnim danima. I zaista, u mrklom mraku se moglo primijetiti nekakvo sablasno svjetlucanje , slaba plavičasta svjetlost koja mijenja intenzitet. To je ovom mezaru davalo posebnu mističnu dimenziju i praznovjerni ljudi su bili čvrsto ubijeđeni da tu «ima nešta», prebrano od Allaha. I ja sam više puta kao dijete prestrašeno gledao taj neobjašnjivi «nur», za koji danas znam uzrok. Naime, svud okolo Šećina mezara su nekada bili prastari mezari koji su raskopani. Kosti su djelimično pronađene i odnesene u novi harem na Brčanskoj malti, ali najveći dio nije ni pronađen, jer su kosti, zbog velike starosti, potpuno istruhnule u močvarnom terenu. U ljudskim kostima postoji izvjestan procenat fosfora. Fosfor u kontaktu sa zrakom polahko sagorijeva laganim plamenom, i to je u stvari bio taj «nur» kojeg smo mogli vidjeti. Sam Šećin mezar je ranije bio ograđen u drvene parmake, a kasnije je ograđen gvozdenom ogradom. Na samom mezaru je bio postavljen jedan veliki kamen pravougaonog oblika, odozgo ravan, koji je podsjećao na stećak. Na tom su se kamenu palile svijeće. Iznad glave je bio nišan, a sa druge strane obilježje za noge. Nišan je bio od kamena i mali, potpuno crn (valjda od paljenja svijeća), neugledan i četvrtast, bez ornamenata ili bilo kakvog natpisa na njemu. Sam Šećin mezar nikada nije bio odozgo pokriven, pa nije imao obilježje turbeta. Tek u poslednjih nekoliko godina postojanja ovaj mezar je bio djelimično pokriven limom. Valjda je tako neko htio od nevremena zaštititi svijeće koje se pale na kaburu. Pored mezara, iznad uzglavlja, bio je zasađen veliki jorgovan. Za ovaj mezar je u gradu kružila legenda da će onaj, koji pokuša iskopati Šećine kosti, «na mjestu se ufatiti» ( paralizirati-okameniti). Zato je taj mezar dugo godina ostao usred pijace kao kuriozitet. Neposredno pred izgradnju bijeljinskog vodotornja, gradske vlasti su odlučile da se Šećin mezar ukloni i prenese u novi harem na Brčanskoj malti. Pokušaji uklanjanja Šećinog mezara su naišli na veliki otpor stanovništva grada, pa je mezar u tajnosti izmješten na Brčansku matu. Šećin se mezar danas tu nalazi i još uvijek je u punoj funkciji svoje prvobitne namjene, zasnovane na praznovjerju neukih muslimana. Čovjeka koji je izvršio iskopavanje Šećinih kostiju zaista je ubrzo stiglo prokletstvo o kojem se pričalo. Taj se čovjek šlogirao i umro je u strašnim mukama. Ljudi koji su ga poznavali pričali su da mu je Šeća svake noći dolazila „u posjetu“, sve dok nije preminuo. Vjerovatno je jadnik umro od straha ili od vlastite sugestije? Bilo kako bilo, ovo proročanstvo se obistinilo!
A ko je zaista bila ta «dobra» Šeća, čiji je mezar predstavljao jedan od simbola grada Bijeljine i na kojem su se navodno dešavala ta velika čudesa poznata širom Bosne i Hercegovine? Kao dijete sam slušao različite priče na temu ko je bila ta «dobra» žena. Te priče su poticale iz različitih izvora, pričale su ih naše nene, stare tetke, «učevne» žene, mulahanume, hodže, hadžije … Jedne legende su tvrdile da je Šeća bila neka stara žena, koja je još za života bila poznata kao «dobra» i koja je činila « čudesa» . Druge su tvrdile da je to bila mlada djevojka, koja je izvršila samoubistvo zbog ljubavnih jada. Treće su tvrdile da je to bila mlada djevojka koju je ubio iz puške njen momak, zbog neuzvraćene ljubavi, pošto se udala za drugog. Ja sam od jednog starog Bijeljinca, koji je živio stotinu i deset godina, čuo jednu sasma drugačiju priču o Šeći, koju je on kao dijete slušao od starih Bijeljinaca i to još za turskog vakta. Taj starac se prezivao Tihić, a u našoj mahali znali smo ga samo po lijepom nadimku «Baba» ( mislim da mu je pravo ime bilo Mustafa?). Ovu priču sam čuo od njega kao dječak negdje početkom šezdesetih godina prošloga vijeka. Mislim da je taj starac umro 1962. godine. Inače, taj se čovjek kao dijete doselio u Bijeljinu 1862. godine iz Užica i pamtio je dobro i Bijeljinu toga doba. Sjećao se rječice Janjice, koja je tekla kroz centar grada, kao i bijeljinskog šarampova i turske kasarne unutar njega. Pričao mi je kako se u teknetu ( drvenom koritu) spuštao niz Janjicu, pored Janjica džamije, do ulaza u šarampov. Danas je na tom mjestu glavna gradska ulica. Priče koju mi je pričao u ta davna vremena i dan se danas dobro sjećam, kao da je to bilo juče. O Šeći i njenom mezaru mi je ispričao sljedeće:
« Šeća bila begovica, mlada djevojka, od otprilike sedamnaest godina, još neudata, ali zaručena za nekog bega u Zvorniku. Živjela je sa roditeljima u begovskom odžaku (dvorcu), koji se nalazio kod današnjeg bijeljinskog velikog parka. Uz taj je odžak bila i velika kamena kula. Jednoga su dana preko Drine na Bijeljinu iznenada udarili ćafiri-Švabe, koji su pobili mnoge nenaoružane muslimane. Šeća je u to vrijeme sjedila u očevom odžaku i vezla djevojačko ruho. Babo joj nije bio kod kuće, nego samo dvojica njenih amidža, kao i njihove sluge i momci koji su štitili begovo imanje. Kada su švapski zulumćari napali na njihov odžak, svi su se ukućani digli na oružje da brane svoje ognjište. Utvrdili su se u velikoj kamenoj kuli koja je bila uz njihov odžak i odatle su pucali na din-dušmana koji ih je napadao. U toj borbi je Šeća uzela babinu pušku u svoje male djevojačke ruke, da brani svoj dom. Pucala je sa prozora i ubila švapskog oficira, poslije čega su Švabe tukle kulu iz topa. Uspjeli su srušiti tvrdu kulu i pobili su sve ukućane zajedno sa Šećom.»
Ja ovoj njegovoj priči tada nisam baš previše vjerovao, jer u njoj Švabe dolaze preko Drine da napadnu Bijeljinu. Švabe ne žive u Srbiji, ova priča je bajka, tako sam rezonovao tada, prije pedesetak godina. Prije nekoliko dana sjetio sam se ove priče, kada sam proučavao novu dokumentaciju o Bijeljini koju sam dobio u Bečkom vojnom arhivu. I zamislite čuda! Ova priča «Babe» Tihića o «dobroj» Šeći, njenom porijeklu i tragičnoj smrti je stopostotno tačna! U naučnom radu instituta WissenschaftlicheArbeiten-Wien u knjizi : Wolfgang Meyer « Di Türkenkriege 1716-1718 « pronašao sam ove podatke vezane za Šećino herojstvo i njenu tragičnu smrt. Ovo je moj slobodni prijevod originalnog teksta sa njemačkog jezika i to samo jednog dijela koji se odnosi na Bijeljinu:
( Nastaviće se)