Piše: Saud Grabčanović
« U austro-rusko-venecijanskom ratu protiv Osmanskog carstva, koji je vođen od 1716. do 1718. godine, pored glavnine austrijskih trupa kojom je komandovao lično princ Eugen, značajnu ulogu imao je korpus iz Slavonskog Broda, pod komandom generala, a kasnije barona Maksimilijana von Petraša. Ovaj je korpus bio stacioniran u Slavonskom Brodu, u gradskoj tvrđavi. Petraš je još na početku rata 1716. upadao u Bosnu preko Save i privremeno zauzimao turske gradove : Bosanski Brod, Dubočac, Kobaš, Derventu i Bosansku Gradišku, ali se do kraja godine povukao nazad. Ovi su napadi bili taktičke prirode i bili su poduzimani po naređenju princa Eugena. Svrha ovih napada je bila da se oslabe, vežu i razvuku turske trupe u Bosni i da se onemogući pomoć iz Bosne turskim trupama u bici kod Petrovaradina 1716. godine. Sljedeće je godine princ Eugen planirao zauzeti Beograd i Srbiju, a kasnije i dio Bosne, i tu izgraditi novu „vojnu krajinu“. U cilju ovih operacija, Petrašev je korpus još u maju 1717. zauzeo tursku utvrdu i brodogradilište u Sremskoj Rači, i tu preko Save prešao u Srbiju. Petrašev korpus je brojao 1200 boraca, od toga 350 konjanika. Njegov je korpus bio raznolikog sastava : bilo je tu austrijskih dragona, hrvatskih husara, srpskih graničara- krajišnika, kao i srpskih šajkaša. Sa sobom su imali i dva laka topa tipa merzer, sa oko 2000 mina. U Srbiji je von Petraš operisao na liniji Sremska Mitrovica –Šabac i blokirao vezu i pomoć iz Bosne opkoljenom Beogradu. Petraš je 25. Maja, poslije krvavih borbi, zauzeo Lešnicu ((Lischnitza), vrlo važnu tursku utvrdu sa velikim šancem. Tom je prilikom ubijeno više od 300 turskih vojnika. Petrašev je korpus kasnije zauzeo i nekoliko drugih važnih mjesta u Mačvi. Petraš je bezuspješno opsjedao i napadao na tursku utvrdu Šabac, koju je bombardovao. Beograd je 18. avgusta, nakon teških borbi, zauzeo princ Eugen Savojski sa glavninom trupa. Već 19. avgusta, na vijest o padu Beograda, iz Šapca je evakuisana-pobjegla kompletna turska vojna posada, a sa njom je u dubinu Srbije pobjeglo i kompletno muslimansko stanovništvo. Šabac je ostao prazan grad i kao dar na tanjiru za princa Eugena, čije su trupe već sutradan ušle u napušteni grad. Nakon što je zauzeo Beograd, princ Eugen je krenuo sa daljim osvajanjima u Srbiji, ka Kragujevcu, Čačku, Užicu, a kasnije je planirao i prodor ka Nišu. On je naredio generalu Maksimilijanu von Petrašu da krene sa trupama na Bosnu. Princ Eugen je želio zauzeti Zvornik , Doboj, Banju Luku i Bihać i napraviti na toj liniji novu „vojnu krajinu“. Izvršavajući ovo naređenje, baron Maksimilijan von Petraš je 25. avgusta prešao rijeku Drinu kod Badovinaca, na čelu oko 1200 dragona i graničara sa dva laka topa merzera – minobacača. Petrašev krajnji cilj je bilo osvajanje Zvornika, koji je tada bio najjača turska tvđava i sjedište zvorničkog sandžaka. Ovu trđavu je u ranijem velikom bečkom ratu u decembru 1688. nakratko zauzeo grof Ludvig Badenski, ali je nije uspio zadržati. Turci su zbog toga ovu tvrđavu posebno ojačali i opremili sa više novih i savremenih topova. Prvo mjesto koje se našlo na Petraševom putu ka Zvorniku bio je gradić Bijeljina. Petraš je planirao zauzeti taj grad, a kasnije se probiti sjeverno do rijeke Save i zauzeti tursku utvrdu Novi na toj rijeci. Tu je planirao da napravi mostobran za dolazak svježih trupa iz Slavonije. Sa tim pojačanjem je planirao da napadne „tvrdi“ grad Zvornik. Bijeljina je bila malo i vrlo slabo utvrđeno tursko naselje, koje se našlo na putu Petraševom korpusu. Bijeljina nije imala tvrđave, niti neke značajnije utvrde koja je mogla na duže vrijeme vezati austrijske trupe. Grad je oko gradske jezgre za odbranu imao mali i vrlo plitak odbrambeni šanac. Bio je to šanac dubine dva-tri metra, a širine oko osam metara, i bio je ispunjen vodom obližnjeg potoka. Šanac je sa unutrašnje strane bio ograđen niskom ogradom od debala i granja, a bio je ispunjen nabijenom zemljom. To je bio primitivni turski grudobran, iza kojeg su mogli pucati na napadača. Turci su u šancu imali na raspolaganju dva starinska bronzana topa. Taj primitivni turski šanac je za austrijske trupe predstavljao lagan zalogaj. Jedine kamene građevine u gradu su bile džamija i tursko kupatilo, i one su Turcima poslužile za odbranu grada. Ove građevine su Petraševi artiljerci efikasno razorili sa samo nekoliko direktnih hitaca. Borbe kod Bijeljine su trajale tri dana. Osim ovog odbrambenog šanca, u bližoj okolini grada su postojale dvije višespratne kamene kule sa utvrđenim dvorcima, koje su pripadale turskim spahijama. Jedna se kula nalazila na lokaciji sjeveroistočno u blizini turskog šanca, a druga je bila oko pola milje dalje. Obje te kule su Petraševi mineri uništili pomoću tunela ( minama). Otpor Petraševim borcima od strane Turaka Bijeljine je bio veoma jak. Bijeljinu je branilo kompletno muško stanovništvo grada i stotinjak janjičara, a bilo je tu čak i staraca i žena koje su pucale na dragone. Jedna mlada turska djevojka, koja je pucala sa kule, teško je ranila Petraševog ađutanta majora Štrajhera u stomak. Nesretni major Štrajher je nakon par dana preminuo.»
Analizom ovog teksta da se lako zaključiti da je ta mlada djevojka bila naša «dobra» Šeća iz one priče starog Babe Tihića ! A kako se ona stvarno zvala i od koje je begovske familije bila? Na ovo pitanje je veoma teško dati odgovor, jer pisanih dokumenata nema. Prema škrtom austrijskom opisu ovog ratnog događaja i opisu položaja begovske kule –pored samog grada, ja pretpostavljam da je Šeća bila potomak bijeljinskih begova Čengića, čija je loza u Bijeljini davno izumrla. Ona je vjerovatno bila unuka slavnog bijeljinskog gazije Ali-paše Čengića, koji je kao šehid poginuo u bici sa Austrijancima kod Svetog Gotharda u Austriji 1664 godine. Njegov odžak-dvorac «kojem nema ravna po ljepoti u cijeloj Bosni» opisao je u svom putopisu Evlija Čelebija, koji je posjetio Bijeljinu 1664. godine. Drugi odžak i kulu on ne spominje, jer ih nije vidio, pošto su bili podaleko od grada. Pravo ime ove naše bijeljinske heroine bi trebalo biti Šećira, a skraćeno, kao nadimak – Šeća, i po tom nadimku je ostala poznata. Da napomenem : u našoj Bijeljini, koja je prije ovog rata 1717.godine bila veoma mala kasaba, svoje su posjede imale samo dvije značajnije begovske familije : Čengići i potomci Mehmed-paše Papazoglua, koji su se prezivali Mehmedpašići. Dva begovska odžaka sa kulama koji se spominju u austrijskom dokumentu su nesumnjivo pripadala tim porodicama. Te su familije u ovom strašnom ratu 1717. godine praktično nestale i u Bijeljini tih prezimena kasnije više nije bilo. Prije ovoga rata je Semberija bila slabo naseljena, a u Semberiji je bilo i jako malo obradive zemlje, jer bila pokrivena ogromnim šumama koje još nisu bile iskrčene. Prije ovoga rata Semberija nije previše zanimala Osmanlije, jer su imali u izobilju mnogo kvalitetnije zemlje u Slavoniji, Sremu, Bačkoj, Baranji, Banatu, Transilvaniji, Mađarskoj… Semberija je u odnosu na ove dijelove carstva bila premala, a svake su je godine pogađale velike poplave rijeka Drine i Save. Semberija postaje za Turke interesantna tek onda kada su sve ove posjede nepovratno izgubili, a to je vrijeme poslije Beogradskog mira. Tada dolazi do dugotrajnog mira između carevine Austrije i Osmanskog carstva. Dva do juče neprijateljska carstva počinju međusobno trgovati, a Bijeljina kao pogranično mjesto tada dobija na značaju i počinje se naglo razvijati. Begovske familije koje mi danas poznajemo u Bijeljini su dobile posjede u Semberiji tek poslije rata i Beogradskog mira 1739. godine. Ovi begovi su dobili posjede u okolini Bijeljine, kao sultanovu nagradu, pošto su se istakli u ratu 1737-1739. Tada su se u Bijeljinu doselile begovske porodice : Pašići (Fidahići) došli su iz Zvornika, Salihbegovići (Begzadići) iz Skoćića, Osmanbegovići (Muradbegovići) iz Gornje Tuzle, Rifatbegovići ( Gradaščevići) došli su iz Gradačca, Preljubovići iz Vlasenice, Ljubovići iz Nevesinja, Zaimovići su došli iz Donje Tuzle… Ovi begovi su kao svoje kmetove u Semberiju naselili svo današnje srpsko stanovništvo našeg kraja. Prastare semberske šume su iskrčene sječom i paljenjem. U to je vrijeme podignut i najveći dio današnjih srpskih sela u okolini grada. Semberija tada postaje poznat poljoprivredni kraj.
Da rezimiramo : «dobra» Šeća je u stvarnosti bila velika bošnjačka heroina iz istorije našega grada. Ta hrabra djevojka je 25.08.1717. godine uzela očevo oružje u svoje nejake ruke, da brani svoju čast, čast svoje porodice, svoj din i iman, svoj kućni prag, svoj bošnjački narod, svoju državu Bosnu, svoje Osmansko carstvo i sultana, od moćnog i nemilosrdnog din -dušmanina, agresora, kako bismo to danas moderno kazali. U toj borbi Šeća je usmrtila austrijskog oficira, a zatim izgubila svoj mladi život kao šehid –borac za svoju vjeru i svoj narod. Šeća je bila heroina kojom bi se mnogi veći narodi od našeg ponosili, o kojoj bi se pisale knige i snimali filmovi. Sjetimo se samo veoma poznate francuske nacionalne heroine Jeanne d'Arc, djevice iz Orleana koju kod nas zovu : Žana Dark ili Ivana (Jovana) Orleanska. Žana Dark je najveća heroina i nacionalni ponos Francuske. Žana je od strane katoličke crkve proglašena za sveticu 1920. godine (iako ju je ranije 30.05.1431.godine ta ista crkva osudila i spalila kao vješticu)! O njoj je napisano bezbroj knjiga, pjesama, dramskih dijela, opera, snimljen je niz filmova, a podignuti su joj i spomenici širom Francuske. A naše heroine Šeće nema nigdje! Mi smo je zaboravili. Za nju i njen podvig, kao i junačku smrt, danas niko ne zna. Hronična bošnjačka kulturološka amnezija je uzela svoj danak, naša heroina je potonula u mrak zaborava. Jedino je kao uspomena na nju ostao onaj čudni neislamski i paganski obred paljenja svijeća, posipanja riže i bacanja novca na njen mezar.
Biografija Šećinog djeda Ali-paše Čengića:
Ali-paša Čengić je pripadnik poznate bošnjačke porodice Čengić. Bio je dugo vremena bosanski alajbeg. Radi velikih ratnih zasluga u Dalmaciji imenovan je hercegovačkim sandžakbegom (1650-1652). Dalje je bio zvornički (1652-1654), ponovo hercegovački (1654), zatim ćustendilski, pa po treći put hercegovački sandžakbeg (1657-1661). Godine 1661. postao je valija Temišvara. Poginuo je 1664. godine u bici kod Svetog Gotharda (danas najzapadniji grad u današnjoj Mađarskoj na austrijskoj granici). On je sagradio odžak (dvor) sa kulom i džamiju u Bijeljini koji su nastradali u Velikom bečkom ratu, tu je imao i svoje zemljišne posjede, o čemu piše Evlija Čelebija. Obnovio je hercegovačku tvrđavu Gabelu, o tome nas izvještava Evlija, koji spominje i njegovo učešće u borbama oko Knina, Šibenika, Splita i Klisa. Takođe, Evlija je posjetio odžake ostalih Čengića u Zagorju (danas Kalinovik i okolina) i nekadašnjem selu Čifluk Čengića kod Gacka.
( Nastaviće se)