Piše : Saud Grabčanović
Nakon smjenjivanja Mehmed-paša se povukao na svoj posjed u okolini Bijeljine. Po svemu sudeći, paša je do svoje tragične smrti na putu za Istanbul živio u tom odžaku koji je ranije podigao na svom posjedu u okolini Bijeljine. Inače, ovaj paša je vjerovatno bio sin lokalnog popa koji je prešao na islam. Prema tome, naš Mehmed –paša je imao autohtone starosjedilačke korijene i nije bio došljak u Bijeljinu kao Čengići, koji imaju čisto turske korijene. A kojoj je konfesiji kao svećenik pripadao njegov otac? Na ovo pitanje postoji logičan odgovor. Navedeno pismo Mehmed paše Papazoglua daje nam odgovor i na ovo pitanje. Ovo službeno pašino pismo koje je on napisao svojom rukom napisano je bosančicom sa ikavsko–čakavskim dijalektom. To je pismo paša uputio mletačkom providuru Dalmacije preko svog poslanika Halil-age.
Ovo se pismo odnosi na razgraničenje na trogirskom području nakon Kandijskog rata, koji je vođen između Mletačke republike i Osmanskog carstva. Na osnovu načina pisanja lako se dade zaključiti da je ovaj paša imao bošnjačke korijene, jer su samo Bošnjaci u ta vremena imali ovakav način govora, o čemu je prvi pisao poznati istoričar i arheolog Ćiro Truhelka, a poslije njega Adem Handžić, Kljajić i Kužić te mnogi drugi. Štokavski dijalekt je u Bosnu stigao mnogo kasnije sa naseljenicima iz Crne gore i istočne Hercegovine, koji su migrirali u Bosnu nakon Beogradskog mira. Ja mislim da je Mehmed-pašin otac prije prelaska na islam bio bogumilski svećenik-pop u Bijeljini ili njenoj okolini. Da su u ta vremena Semberija i Bijeljina bili domom Bošnjaka bogumila, dokaz su stećci, bogumilski nadgrobni spomenici razbacani širom našeg kraja, te oni pronađeni u samom gradu. U Bijeljini i njenoj okolini nikada nisu pronađeni bilo kakvi ostaci pravoslavnih ili katoličkih crkava iz predturskih vremena, osim temelja jedne male katoličke crkvice u blizini sela Ruhotine. Tu su katoličku crkvicu za svoje potrebe podigli dubrovački trgovci u svojoj koloniji koju su imali na potezu sela Ruhotine i Glavičica. Ostaci te crkvice su se nalazili na imanju bega Huremovića iz Janje. Kada je krajem 19.vijeka u Janji građena pravoslavna crkva, na zamolbu sugrađana Srba ovaj janjarski beg im je poklonio kamene ostatke ove crkvice, pa je najveći dio kamenja iz tih ruševina uzidan u srpsku pravoslavnu crkvu u Janji. Potomci slavnog Bijeljinca Mehmeda Papazoglua, paše i vezira, kasnije su po njemu promijenili prezime u Mehmedpašići.
Pošto smo odgonetnuli gdje se tačno nalazila ova druga bijeljinska kula, sada ćemo pokušati odgonetnuti gdje se tačno nalazila prva kula Ali-paše Čengića. Prema opisu koji je dao Čelebija ovaj odžak sa kulom (saraj) se nalazio tik pored grada uz veliki gaj. Poznato je da su osmanske spahije dvorce ili saraje gradili na svojim velikim imanjima, po sistemu utvrđenog odžaka, malog utvrđenja opasanog kamenim zidom i sa nizom stambenih i pomoćnih objekata unutar zidina. Centralni dio odžaka je obavezno predstavljala visoka kamena kula sa više spratova, koja je služila kao poslednji bastion za odbranu begovskog imanja od napada izvana. Prema tome, kula i odžak Ali-paše Čengića su se nalazili na njegovom velikom imanju, koje je, prema Čelebijinom opisu, bilo tik uz samu kasabu. Prema Čelebijinom putopisu tadašnja kasaba Bijeljina je, osim centralne gradske jezgre, imala pet mahala : južno od grada se nalazila mahala Mirkovci ( današnji Gvozdevići), a blizu nje vangradsko naselje Grm (danas Grmić), zapadno se nalazila Atik mahala sa prvom Janjica čaršijom, a uz nju veliki turski vojnički harem, jugozapadno se nalazila Hambar mahala, sjeverno se je nalazila mahala Dašnica i sjevero-istočno se je nalazila mahala Selimovići – Kozovrat, a u blizini ove mahale se nalazilo posebno naselje –selo Gojsal Selište (Današnji Gojsovac).
Znači, u to vrijeme samo na istočnoj strani tadašnjeg grada, tamo gdje su danas mahale Galac i Bukreš, nije bilo ništa! Tu se jedino uz grad mogao nalaziti Ali-pašin zemljišni posje . Ja pretpostavljam da se taj Ali-pašin odžak sa kulom nalazio na području današnjeg Galca, negdje u blizini Velikog gradskog parka. Tu moju tvrdnju potkrepljujem još jednom nepobitnom činjenicom koja je navedena u austrijskom izvještaju o napadu na Bijeljinu 1717. Godine, gdje stoji da je jedna kula bila pored grada, a druga pola milje (oko 800 metara) dalje od nje. To otprilike odgovara zračnom rastojanju od ruba bijeljinskog Velikog parka do toponima „kuline“ na Grmiću, gdje je moj otac otkrio temelje druge kule.
U prvoj godini austro –turskog rata 1716. godine austrijske pogranične trupe, koje su sačinjavali srpski plaćenici- graničari, zvani katane, pokušale su zauzeti grad Bijeljinu. Ta jedinica graničara je bila pod komandom kapetana Adama Monasterlije, Cincarina po nacionalnosti,inače sina zloglasnog Jovana Monasterlije. Dana 26. septembra 1716. godine ova jedinica u brojnosti od 300 katana prešla je Savu u blizini Rače i pokušala je na prepad zauzeti grad Bijeljinu. Ovaj je napad na gradski šarampov bio neuspješan, pa su se katane poslije teških gubitaka povukle i pobjegle nazad preko rijeke Save. Jedino što su ovi napadači uspjeli uraditi jeste da su zapalili jednu od bijeljinskih kula. Sljedeće 1717. godine u novom velikom austrijskom napadu na Bijeljinu bijeljinske kule su bile potpuno uništene, kada je i sam grad bio potpuno razoren. Tada su trupe pod komandom barona Maksimilijana von Petraša u napadu na grad jednu kulu potpuno srušile lagumom ( minama), a drugu teško oštetile. Ove kule više nikada nisu bile obnovljene. Posljednje podatke o bijeljinskim kulama nalazimo u jednom austrijskom dokumentu iz 1725. godine, kada se naš grad nalazio pod austrijskom okupacijom.
U tom se dokumentu navodi da je prije rata Bijeljina bila znamenito mjesto, napredno i bogato, a da se sada na području grada vide samo ruševine na sve strane, oštećena džamija i hamam, kao i ruševine nekadašnjih prostranih i lijepih kula, te ostaci turskih grobalja. Nakon oslobođenja Bijeljine u ratu 1737. godine, ove kule se više nigdje ne spominju, kao ni njihovi ostaci. Ja mislim da su bošnjački povratnici, kao i novi naseljenici u grad, ostatke ovih građevina iskoristili za obnovu svojih domova, kao i za izgradnju novih, a dio kamena je možda iskorišten za ponovnu izgradnju i ojačavanje kapija bijeljinskog šarampova. I na kraju se postavlja pitanje koja je to kula bila potpuno srušena, a koja je bila teško oštećena u Petraševom ataku na grad? Ja mislim da je kula –odžak Ali-paše Čengića ta koja je bila potpuno uništena, a kula Mehmed-paše je teško oštećena. Moju tvrdnju nalazim u činjenici da od kule koja se nalazila kod Velikog parka ništa nije ostalo, pa ni uspomena u narodu, a od kule u Grmiću su ostali temelji koji su do skora bili vidljivi, kao i uspomena u narodu koji je to mjesto nazivao „kuline“.
Slijedi : Bijeljinske kule [X dio]