Piše : Saud Grabčanović
Kule i odžaci u Bosni
U Osmanskom carstvu, a najprije u Bosanskom ejaletu, krajem 16.vijeka je počeo da se napušta stari timarski sistem i uvodi novi sistem zvani čiflučenje. Taj novi osmanski feudalni sistem omogućio je stvaranje nasljednog tj. prvog pravog bošnjačkog plemstva –bosanskog begovata. Bosna je ponovo dobila svoje plemstvo nakon potpunog nestanka ranijeg kršćanskog lenskog plemstva iz doba Bosanskog kraljevstva. Počevši od tog vremena, osmanski plemići : spahije, age, begovi i kapetani, gradili su na svojim imanjima porodične kamene dvorce tzv. kule na više spratova (bojeva).
Ti su objekti prevashodno služili za stanovanje, ali i za nadziranje imanja, za odbranu od hajduka, razbojnika i spoljnih neprijatelja, ali i kao statusni simbol bošnjačkih spahija. Kule su najčešće građene sa kvadratnom, a rjeđe pravougaonm ili okruglom osnovom. Kule su zidane od kamena da bi mogle odoljeti napadimaa vatrenim oružjem, koje je korišteno u ta vremena. Krov ovih kula je obično bio drveni, piramidalan i pokriven drvenom šindrom (tahtom), rijeđe ćeramidom (crijepom) ili kamenim pločama (Hercegovina). U to vrijeme Bosna je bila u latentnom ratu sa susjednim kršćanskim državama, pa su sitne čarke u pograničnim područjima bile svakodnevnica, ali su i naselja u unutrašnjosti često bila izložena napadima uskoka i hajduka, a najugroženiji su bili age i begovi u tim naseljima.
Ni kuće na sprat, ni zbijena naselja često ih nisu mogla zaštiti od ovih napada pa su zato bošnjačke spahije, zbog svoje bezbjednosti, počele graditi kamene kule. Ove kamene kule su građene i u čaršijama i u selima, ali i na udaljenim begovskim imanjima. Služile su za stanovanje, za odbranu od napada, za čuvanje zarobljenika, za nadzor nad poljoprivrednim radovima, za skupljanje poreza- rećine od seljaka-kmetova u vidu stoke, žitarica i ostalih ratarskih proizvoda, kao zborište za vojne pohode itd. Služile su i kao svojevrsni „vertikalni orijentiri“ u prostoru, jer su izranjale iz pejzaža i putnike usmjeravale u željenom pravcu. Prema zapisima, u Bosni i Hercegovini u 17. vijeku je bilo preko 300 kula. Njihovo rušenje i propadanje počelo je još početkom 18. vijeka u ratovima sa Austrijom. A nakon bune Zmaja od Bosne 1831 -1837. srušeno je nekoliko kula buntovnih bošnjačkih begova. I u buni 1875/76.godine, pa sve do dolaska austrougarske uprave, kmetovi su rušili kule svojih gospodara. Prilikom ulaska austrougarskih trupa u BiH kule su služile za odbranu bošnjačkim ustanicima, pa su i u tim ratnim dejstvima mnoge stradale, porušene su topovima ili lagumima. Nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine u kraljevini Jugoslaviji kule su rušili i kmetovi, ali i sami vlasnici . U toku Drugog svjetskog rata 1941-1945.godine u ratnim dejstvima rušili su ih i okupatori i partizani. Ipak, uprkos vandalskim razaranjima, jedan dio ovih kulturno-istorijskih spomenika preživio je do današnjih dana. Naš poznati istoričar Hamdija Kreševljaković je 1950.godine u BiH evidentirao 146 kula.
Bijeljinske kule
Danas nema nikakvog traga bijeljinskim kulama koje se spominju u ratu između Osmanskog carstva i Habzburške monarhije vođenog 1716-1718. godine. O tim kulama danas ne znamo ništa i nemamo nikakvih dokumenata niti slika. Jedini dokumenti koji o njima govore su „Sejahatnama“ , knjiga putopisca Evlije Čelebije i nekoliko škrtih podataka iz austrijskih vojnih dokumenata iz ratnih godina 1716 . i 1717. i nakon toga. Prvi koji je spomenuo postojanje, ali samo jedne kule sa odžakom Ali-paše Čengića u Bijeljini, bio je turski putopisac Čelebija. Čuveni putopisac Evlija Čelebija je 1664. godine prošao kroz grad Bijeljinu na putu iz Sarajeva prema Ugarskoj. O toj svojoj posjeti našem gradu ostavio nam je ovaj zapis: „Kasaba Bijeljina je vojvodaluk i pašin domen (hass) na teritoriji zvorničkog sandžaka. Ta kasaba nalazi se na vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju koje obiluje travom i vodom. Ona ima pet mahala, sa pet stotina lijepih, daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na sprat. U svakoj kući ima živa voda.
U baščama na hiljade divnih ptičijih melodija osvježavaju ljudsku dušu i okrjepljuje čovječije zdravlje. Od svih dobrih kuća je najljepši veliki odžak Ali-paše Čengića (Čengi-zade), koji je pokriven rubinskim i crvenim crijepom (ćeramidom). To je dobar dvor, sa hodnicima i divanhanama, kuhinjom, štalom za konje i sobama u prizemlju i na spratovima, tako da mu u svoj Bosni nema ravna. U blizini tog saraja nalazi se jedan gaj u kome se ogromna stabla uzdižu do neba. U debelom hladu svakog stabla može da se napase 1000 ovaca (moram napomenuti : tipično Čelebijino preuveličavanje ). Klima je prijatna i tu ima svakovrsnog voća koje je na glasu.“ Znači, od te dvije pomenute kule Evlija je vidio samo jednu, a drugu kulu ne spominje. Koliko je poznato, u Bijeljini su ih bile dvije. Jedna je bila locirana u blizini grada, pa ju je Čelebija vidio, ali gdje se nalazila ta druga koju Čelebija nije vidio i je li ta kula tada uopšte postojala? Ja mislim da je taj odžak sa kulom tada postojao, a da ga Čelebija nije vidio jer je bio daleko od grada, a okolina tadašnje Bijeljine je bila obrasla gustim i nepreglednim stoljetnim šumama.Tačan odgovor na pitanje gdje se nalazila ova druga kula dao nam je moj otac rahmetli Mustafa Grabčanović o čemu je pisao u svojoj knjizi „Bijeljina i bijeljinci“ (Monografija grada Bijeljine). On je lično pronašao ostatke temelja te kule na području današnjeg Grmića, koji je u Čelebijino vrijeme bio izvan grada i nazivao se Grm. Mjesto gdje su se nalazili ti temelji narod je od ranije nazivao „kuline“. Kome je tačno mogao pripadati taj drugi spahijski odžak sa kulom u okolini kasabe Bijeljine? Na ovo pitanje postoji odgovor koji nam daje jedno pismo koje je pronađeno u arhivu grada Zadra. To je originalno pismo koje je svojom rukom napisao naš Bijeljinac Mehmed-paša Papazoglu, kad je obavljao funkciju vezira Bosanskog ejaleta, i on je to pismo uputio mletačkom providuru u Zadar. Pismo poslao sa svoga posjeda u Bijeljini. (Znanstvena knjižnica u Zadru, Zbirka rukopisa, MS508, „In materra delli Conftni di Dalmazia“).
Na osnovu ovoga pisma ja zaključujem da je Mehmed-paša Papazoglu u okolini Bijeljine imao veliki timar dobijen od sultana i da je kao veliki i bogati turski spahija na njemu morao imati i odžak sa kulom . U ta vremena posjedovanje odžaka i kule je za osmanske spahije u Bosni predstavljalo statusni simbol njihove moći. Dakle, mislim da je drugi bijeljinski odžak sa kulom izgradio poznati bijeljinski spahija iz toga vremena Mehmed paša Papazoglu (popov sin) zvani i Abaz –paša . Ovo drugo njegovo ime je vjerovatno bilo nadimak koji mu je bio dat po tradicionalnom običaju davanja nadimaka koji se i dan danas praktikuje kod bijeljinskih Bošnjaka. Zbog ovog nadimka mnogi ga istoričari zamjenjuju sa Abaza pašom, velikim osmanskim buntovnikom koji je bio vezir Bosanskog ejaleta prije njega. Mehmed –paša Papazoglu je, prema do sada korištenim podacima, bio i vezir Bosanskog ejaleta između 1629. i 1631. godine, te godine ga je sultan smijenio zbog nezadovoljstva bosanskih begova. Ja mislim vjerovatno sarajevskih, jer nisu mogli podnijeti da pored njih jedan Bijeljinac, paša sumnjivog i niskog porijekla, bude vezirom. Na osnovu datuma kada je napisano njegovo pismo upućeno providuru u Zadar 7.12.1628.godine može se zaključiti da je Mehmed -paša Papazoglu još tada obavljao funkciju vezira Bosanskog ejaleta i da su istorijski podatci u kojima se navodi 1629. godina kao godina u kojoj je ovaj Bijeljinac ustoličen za vezira, netačni.Vjerovatno se greška potkrala onom ko je izračunavao godine prema hidžretskom kalendaru.
Slijedi : Bijeljinske kule [IX dio]