Žena monstrum Izeta udala se za Nebojšu Ranisavljevića, zločinca iz Štrbaca

Piše: Avdo Huseinović

Nebojša Ranisavljević iz Despotovca (istočna Srbija), jedini osuđeni za zločin nad Bošnjacima Sandžaka, koji su oteti prije 20.godina iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci, nakon izdržane 15-godišnje kazne u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS) u Spužu, 20.oktobra 2011.godine pušten je na slobodu. Danas živi u rodnom Despotovcu, a egzistenciju ostvaruje prodajući izrezbarene drvene predmete.

blankPodsjećamo, višegradski monstrum Milan Lukić (pred Tribunalom u Haagu 4.decembra 2012.godine, pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora) sa svojim zločincima, 27. februara 1993. godine, ušao je u brzi voz Lovćen 671 na stanici Štrpci, nedaleko od Priboja, koja se nalazi u Bosni i Hercegovini (pruga u tom pograničnom dijelu, jednim manjim dijelom prolazi kroz BiH) i oteo, a kasnije i ubio 20 putnika, civila. Zločinci su oteli 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog stranog državljanina za kojeg su svjedoci opisali kao „tamnoputog Arapa iz Egipta“. Voz se inače obraćao na relaciji Beograd – Bar i zaustavljen je u 15 sati i 50 minuta, te zadržan oko 20 minuta. Nesretni putnici su, potovareni u nekom starom vojnom kamionu, prvo odvedeni u selo Prelovo u blizini Višegrada, gdje su premlaćeni i opljačkani. Jednu osobu je tu vatrom iz oružja ranio Nebojša Ranisavljević, a zatim je vođa grupe Milan Lukić usmrtio udarcima bajoneta. Dok su ga ubijali čuo se jauk: „Jao, majko moja“!

Zajedno sa Lukićem, u ovom masakru su učestvovali Boban Inđić, komandir Interventne čete iz Višegrada, Ranko Drekalo, Mića Jovičić iz Knina, Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, kao i jedan Rom za kojeg se samo zna da se zvao Goran.

Sedam putnika otetih iz voza, ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE „Višegrad“ pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni. Preostali taoci su ubijeni i njihova tijela su bačena u rijeku Drinu.

Nebojša Ranisavljević je 9. septembra 2002. godine u Bijelom Polju, za otmicu i ubistvo Bošnjaka na stanici u Štrpcima, osuđen na 15. godina zatvora.

Treba napomenuti da su aposlutni saučesnici u ovoj otmici bili kondukteri i nekoliko policajaca koji su se nalazili u vozu. Po prvi put, taj dan kondukteri su po polasku iz Beograda prilikom pregleda karata na njima upisivali imena i prezimena, tako da su blagovremeno Lukiću i bandi, dali podatke koliko se u tom momentu nalazilo Bošnjaka i dokle su imali namjeru putovati. U vrijeme otmice u Štrpcima, sve to su nijemo posmatrali srbijanski policajci, koji su bili u pratnji voza, a otmicu nisu prijavili ni kada se voz zaustavio poslije nje na stanici u Priboju.

blank

Tog kobnog dana iz voza su oteti i ubijeni:
1) Esad Kapetanović, 19 godina, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću “Rad”, Beograd;
2) Ilijaz Ličina, 43 godine, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću “Ratko Mitrović”, Beograd;
3) Fehim Bakija, 43 godine, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću “Planum”, Beograd;
4) Šećo Softić, 48 godina, iz Bijelog Polja, zaposlen u ŽTP, Beograd; 5) Rifet Husović, 26 godina, iz Bijelog Polja zaposlen u Bijelom Polju;
6) Senad Đečević, 16 godina, iz Bara, učenik;
7) Ismet Babačić, 30 godina, iz Podgorice, zaposlen u preduzeću “Wall Street”, Podgorica;
8) Hail Zupčević, 49 godina, izbjeglica iz Trebinja;
9) Adem Alomerović, 59 godina, iz Prijepolja, zaposlen u “Raketi”, Prijepolje;
10) Rasim Ćorić, 40 godina, iz Prijepolja, zaposlen u “Limci”, Prijepolje;
11) Fikret Memović, 40 godina, iz Prijepolja, zaposlen kao željezničar u Prijepolju;
12) Favzija Zeković, 54 godine, vlasnik radnje u Kraljevu;
13) Nijazim Kajević, 30 godina, iz Prijepolja, zaposlen u pošti, Priboj; 14) Muhedin Hanić, 27 godina, iz Prijepolja, zaposlen u preduzeću “Zmaj”, Beograd;
15) Safet Preljević, 22 godine, iz Prijepolja, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu;
16) Džafer Topuzović, 55 godina, iz Prijepolja, zaposlen u preduzeću “Planum”, Prijepolje;
17) Jusuf Rastoder, 45 godina, iz Berana, zaposlen u Beogradu;
18) Zvezdan Zuličić, 23 godine, student, izbjeglica iz Sarajeva;
19) Tomo Buzov, iz Beograda, vojni penzioner, Beograd.

Kada su zločinci pobili nevine putnike, nastupila je raspodjela otete pljačke.
Dijelili su oteto zlato, pare, satove… Boban Inđić je skupocjeni lančić „cartier“, otet sa vrata rahmetli Ismeta Babačića, krišom stavio sebi u džep. Nebojša Ranisavljević je uzeo dvije burme (na sudu je priznao da je jednu poklonio tadašnjoj supruzi, a drugu zadržao za sebe), Lukić je uzeo najveći dio otimačine. Još dok su postrojavali putnike ispred voza, vidjelo se iz međusobnog razgovora da Lukić poznaje studenta Zvjezdana Zulčića, kojem je oteo 200 njemačkih maraka i već tada počeo ga maltretirati. (Zulčić je bio “sarajevsko dijete” iz mješovitog braka od oca Muje i majke Milke. Roditelji su mu desetak godina kasnije umrli od tuge za sinom o.p. A.H.). Nepoznata tamnoputa osoba ni do danas nije identifikovana. Zna se samo da je Lukić stranca poljubio i rekao ostaloj bandi: “Evo meni mog bratka”.

Oteti stranac je nudio pare da otkupi život ali se banda na to samo grohotom smijala. Slobodan Ičegić otpravnik vozova u stanici Štrpci kaže: “Među putnicima sam zapazio jednog crnca, odnosno više je ličio na meleza, kao Egipćanin. Bio je krupan i nosio je sako preko ruke i torbu. Usput ga je jedno vojno lice tapšalo rukama po ramenu. To vojno lice se smijalo.“
Do sada su u dubinama jezera Perućac pronađeni posmrtni ostaci tri žrtve otete u Štrpcima i to: Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Halila Zupčevića.

Na dan početka posljednjeg putovanja žrtava otmice, u Beogradu je na željezničkoj stanici bio i Šefko Alomerović, predsjednik Sandžačkog odbora za ljudska prava. On je na stanici vidio Vladimira Matovića, savjetnika za štampu predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, kako razgovara sa jednim bradatim čovjekom. Ispostaviće se da je sagovornik bio čovjek koji je glumio konduktera u vozu smrti, a zapravo je na poleđini voznih karata ispisivao „interesantna“, bošnjačka prezimena. Alomerović će za podsticanje i zataškavanje otmice direktno optužiti Dobricu Ćosića i Matovića, a u sudskom procesu protiv njega za klevetu, po tužbi ove dvojice, ponoviće optužbu i zapitati se kako to da ovaj navod nijedno srbijansko tužilaštvo deset godina neće da provjeri. Ponovio je svoje osnovane pretpostavke date u intervjuu, koji je objavio dnevnik Danas 27. februara 2002. i bio oslobođen.

Dobrica Ćosić nije se pojavio pred sudom.
U podgoričkom „Monitoru“ od 12. marta 1993. godine S. Cerović piše: „Grupa bandita zaustavi voz, legitimiše putnike, u prisustvu policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom pravcu – što će reći, zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira – ta situcija je viđena samo sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.“

Ono što je interesantno jeste, da je zločinac Ranisavljević tokom izdržavanja 15-godišnje kazne oženio se Bošnjakinjom Izetom Ličina. Naime, tridesetosmogodišnja Izeta Ličina iz sela Ličine na Koritskoj visoravni, na svirep i podmukao način, 28.novembra 2001.godine, oko dva sata iza ponoći ubila je supruga Sadika (39). Ona je Sadika, dok je spavao, sjekirom sa drvljanika udarila više puta u vrat, a da bi prikrila zločin, sjekirom je odvajala dijelove tijela i zakopavala ih u štali. Poslije toga, prijavila je muževljev nestanak, da bi njegovo tijelo, koje je bilo umotano u jedno staro ćebe, gdje je bilo prosuto sijeno i postavljeno jedno bure, pronašao njegov brat Šefko. Sadikovo tijelo bilo je izmasakrirano, sa odsječenom glavom, odsječenim rukama i nogama i izvađenom iznutricom, koja nije ni pronađena, kao ni jedna butna kost. Žena monstrum je u cijelosti priznala zločin. Vještak Dragana Čukić, patolog, izjavila je da je prilikom vađenja unutrašnjih organa, koji nedostaju, optužena morala da koristi i nož. Ona je u istrazi to i priznala. U ime Sadikove porodice, njegov brat Nusret na suđenju je izjavio: „Samo tražimo da se otkrije gdje su dijelovi tijela koji nedostaju. Neka Izeta kaže ako ih je pojela ili prodala kome. Više nas boli što ne znamo gdje su dijelovi njegovog tijela, nego sama njegova smrt.“
U svojoj završnoj riječi, Izeta je molila porodicu Ličina „da njeno troje djece vaspitava i čuva kako bude najbolje mogla.“

Viši sud u Bijelom Polju, 11.septembra 2003.godine, osudio je Izetu Ličina na 15.godina zatvora.
A, onda je odmah nakon presude, u jesen 2003.godine, u zatvoru Spuž, Izeta započela ljubavnu romansu sa zločincem Ranisavljevićem.

– Prvi put su se vidjeli u šetnji. Naša soba izlazila je u krug, tamo gdje su osuđenice izlazile iz šetnje. Jednog dana Nebojša, ugrabio je da joj kroz prozor, i to prstima, postavi nekoliko pitanja. Vidio sam da mu je ona nešto odgovorila. Bio je zadovoljan. Jednog dana, Ranisavljević nam je kazao da mu je Izeta saopštila da joj se sviđa i da ga želi za muža, kada izađu iz zatvora. Bio je ushićen, ali je tražio od nje da promijeni vjeru i pređe u pravoslavlje. Ona je na to pristala, izabravši ime Lidija, čime on nije bio zadovoljan, jer želio je da Izeta uzme pravo srpsko ime. Mi, koji smo tada bili u zatvoru sa njim, znamo da je Izetu jednom prilikom posjetila majka i da joj je ona ispričala za Nebojšu, kao i za planove oko udaje i promjene vjere. Majko joj više nikada nije došla – priča čovjek koji je nekoliko mjeseci pratio njihove ljubavne konekcije i koji je i sam bio zatvorenik.

Zločinac Nebojša Ranisavljević i žena monstrum Izeta Ličina, vjenčali su se 2009.godine u zatvorskim odajama Spuža.

 

(bosnjaci.net)