Piše: Jusuf Trbić
Nekad su male stvari bile velike. Kad majka napravi kolače od kojih se uzmiriše kuća, pa jedan tanjir pošalje komšiluku. Kad otac donese veliku lubenicu za ručak, a ona slatka, kao san. Kad pođemo sa školom na izlet vozom prema Mezgraji, a nama, đacima učini se da je cio svijet naš. Kad odigramo dobru utakmicu razred protiv razreda. Kad skupimo para i odemo na piće i ćevape kod Ćazima ili u Lovac. Ili kad zaplešemo na igranci u Omladinskom domu.
U to vrijeme Omladinski dom je bio centar gradskog života, bar za nas, koji smo tada bili mladi. Stariji su imali svoje kafane, svoja druženja, adete i zabave, a mi smo išli najprije na korzo, pa u Omladinski dom, na igranku. Pjevali su Moco Selimović, Kasim Ibrišbegović, Enver Nukić, a u orkestru –sve as do asa: Meho i Mujo Hanušić, Hazim Selimović Macan, Elika Peterhans, Miroslav Puljak, Anđelko Todorović, Banko Mulaimović, Bane Berdica. Sa četrnaest godina s njima je počeo svirati i Damjan Pajić Micin, legenda bijeljinske muzičke scene.
“Bilo je to lijepo vrijeme”, prisjeća se Micin. Na svakoj igranci – puna sala. Tu je počelo bezbroj druženja i bezbroj ljubavi. Bilo je i sukoba, tuča tadašnjih žestokih momaka, ali sve uz fer-plej: izađu i riješe to na svoj način, poslije toga se rukuju, i sve ide dalje, kao da ništa nije bilo. A već sredinom šezdesetih zaplovili smo u vode rok muzike. Prvi orkestar zvao se “Fantomi”, formirali smo ga u kući Mike Makića 1964. godine. Pored Mikinog sina Nebojše, zvali smo ga Maka, bili su tu i Anđelko Todorović, Miodrag Lukić Džinge, Osman Arnautović, on je bio pjevač, i ja na bubnjevima. Vježbali smo uporno, a pjesme smo “skidali” s radija, iz tadašnjih rijetkih emisija koje su emitovale ovu muziku. Uskoro su i srednje škole počele, jedna po jedna, da prave svoje orkestre, bilo je to nadmetanje, tipično za ono doba.”
U to vrijeme u Učiteljskoj školi je nastao dobar rok sastav, u kojem su bili Budimir Babić Budo (on je počeo na bubnjevima, pa se prebacio na bas gitaru), Hidajet Avdić Pinda, Mišo Lovre i Mevludin Kičić iz Vlasenice, zvao se “Crveni fenjeri”, a u Gimnaziji – “Last time”, po pjesmi Rolingstounsa. Tu su bili Mirza Zakomac, Dragan Radovanović Tvor, Nebojša Makić, Mirza Zakomac, a pjevao je Ibro Arnautović Špile. Ubrzo je osnovana nova grupa – “Lordovi”, u kojoj su, osim Mirze Zakomca, bili i Milorad Ivković Mini, Jovo Ilić (Jovo Grlić), Miroslav Vajagić (Miro Albanija) na bunjevima, i Mladen Pušković, gitara. Zanimljiva je bila grupa “Džentlmeni”, koja je, tokom, vremena, mijenjala sastav. Počeli su Husein Imamović Rinto, Nenad Svačić, Mirza Zakomac, Slobodan Boban Petrović i Osman Arnautović, kasnije su svirali i Nebojša Makić Maka, Rodoljub Vulović Roki i drugi. Već 1974. godine nastala je prava rok grupa “Dalmo”. Ime je dobila po početnim slovima imena njenih članova : Dragan Radovanović Tvor, Anđelko Todorović, Milivoje Stanivuković Laćo, Damjan Micin i pjevač Osman Arnautović. Neko vrijeme nakon toga nastala je najbolja rok grupa s ovih prostora, grupa “Darm”, u kojoj su bili Damjan Pajić Micin, Anđelko Todorović, Rodoljub Vulović i Mikica Atanasovski, učenik čuvenog gitariste Točka. U grupi “Povratak” svirali su Stanislav Stanković Stašo i njegov brat Boban, Branko Vajagić Kepe i drugi. Često su članovi jedne grupe prelazili u drugu, pa je i Damjan Pajić svirao u većini njih, a svirali su i Zoran Ameba, Pero Kazandžić, Mihajlo Trifković Šilda…
Micin se prisjeća: “ Svirali smo u Omladinskom domu, u FIS-u, na raznim susretima i igrankama, išli smo na gostovanja u sve okolne gradove, na girarijade u Tuzlu, Brčko i druga mjesta, Bila su to divna vremena. Pune četiri godine bili smo u top-formi, i bili smo poznati širom države.
Bilo je muzičkih grupa za pamćenje : recimo, izuzetna grupa “Srebrne suze”, u kojoj su bili vrsni muzičari: Osman, Stašo, Elika, Puljak, Hazim Selimović Macan, pa Mujo i Meho Hanušić, a pjevao je Enver Nukić. Sviralo se svuda, i moglo bi se reći da je to bilo vrijeme muzike, vrijeme radosti, druženja, ljubavi…
U to vrijeme je Omladinski dom bio centar naših života.
Svaka igranka je punila salu, bile su to prave svečanosti za nas. Posebno je ostao u pamćenju Kasim Ibrišbegović Kale, pravi laf, koga su voljeli svi. I sad ga u ogledalu sjećanja vidim kako dostojanstveno korača trgom s cigaretom među prstima, zalizane crne kose, sa sakoom prebačenim preko ramena, lijep, blistavog osmijeha, vedrih očiju. “Sinoć sam ti, Safo, domu dolazio, pod pendžerom tvojim ružu ostavio…” Divni Kale, jedan od čaršijskih ljudi kakvih više nema.
Ali, već odavno ni muzike nema, ni radosti više nema, neki crni oblaci prekrili su i nas, i našu muziku, i čitavu našu prošlost, i naše živote, i ne znam hoćemo li ikad iz ovog mraka izaći.
(Nastaviće se)